Jacques Chirac
| Jacques Chirac | |
|---|---|
 | |
| Mandat 17. svibnja 1995. – 16. svibnja 2007. | |
| Prethodnik | François Mitterrand |
| Nasljednik | Nicolas Sarkozy |
155. premijer Francuske
| |
| Mandat 27. svibnja 1974. – 26. kolovoza 1976. | |
| Prethodnik | Pierre Messmer |
| Nasljednik | Raymond Barre |
159. premijer Francuske
| |
| Mandat 27. ožujka 1986. – 10. svibnja 1988. | |
| Predsjednik | François Mitterrand |
| Prethodnik | Laurent Fabius |
| Nasljednik | Michel Rocard |
| Rođenje | 29. studenog 1932. Pariz, Francuska
|
| Smrt | 26. rujna 2019. Pariz, Francuska
|
| Politička stranka | UDR, RPR, UMP |
| Supružnik | Bernadette Chirac |
Jacques Rene Chirac (Pariz, 29. studenog 1932. – Pariz, 26. rujna 2019.) bio je francuski političar i državnik koji se od 1995. do 2007. nalazio na funkciji predsjednika Republike.
Nakon koketiranja sa komunizmom u mladosti, studija u Americi i sudjelovanja u alžirskom ratu, gdje je ranjen, Chirac se odlučio baviti politikom kao sljedbenik Charlesa de Gaullea. Nakon tri godine državne službe je postao šef kabineta premijera Georgea Pompidoua, gdje je stekao reputaciju izvrsnog administratora. Poslije je u gaullističkim vladama služio kao ministar poljoprivrede i ministar unutrašnjih poslova. Godine 1974. ga je predsjednik Giscard d'Estaigne imenovao premijerom, ali je zbog nesuglasica podnio ostavku i osnovao vlastitu gaullističku stranku.
Godine 1977. je postao gradonačelnikom Pariza. Kada je godine 1986. desnica osvojila parlamentarnu većinu, Chirac je ponovno postao premijer. Dvogodišnja kohabitacija sa socijalističkim predsjednikom Mitterandom završila je godine 1988. s Chiracovim porazom na predsjedničkim te desničarskim porazom na parlamentarnim. Chirac se vratio na mjesto gradonačelnika Pariza, gdje ga često povezuju s korupcionaškim skandalima.
Nakon što je Mitterandu istekao drugi mandat, Chirac je godine 1995. u prvom krugu porazio gaullističkog suparnika Edouarda Balladura te u drugom krugu socijalističkog kandidata Lionela Jospina te postao predsjednik. Odmah na početku mandata se založio za oštru intervenciju protiv Srba u bivšoj Jugoslaviji, a poslije je postao žestoki zagovornik evropskog ujedinjenja.
Godine 1997. je raspustio parlament, ali je desnica izgubila izbore. Ponovno je prisiljen na kohabitaciju, ovaj put kao predsjednik te godine 2002. dobio predsjedničke izbore samo zato što se u prvom krugu ultradesničarski kandidat Jean-Marie Le Pen uspio probiti na drugo mjesto u prvom krugu i prisiliti lijeve glasače da u drugom krugu daju glas Chiracu.
Iste je godine postao jedan od najžešćih kritičara američke invazije na Irak, zbog čega je stekao simpatije u svijetu. U samoj Francuskoj je, pak, vrlo brzo prokockao tako stečenu popularnost i na referendumu za Ustav EU glasači u Francuskoj su se izjasnili protiv, usporivši tako proces evropskog ujedinjenja. Popularnost su mu dodatno opteretili neredi u francuskim predgrađima krajem 2005. godine, kao i optužbe za sudjelovanje u aferi Clearstream.
11.3. 2007. je u televizijskom obraćanju naciji objavio da se neće kandidirati za treći predsjednički mandat. Nakon izbora održanih 22.4. i 6.5. iste godine ga je naslijedito Nicolas Sarkozy.
U decembru 2011. je osuđen na uvjetnu kaznu od dvije godine zatvora zbog financijskih malverzacija vezanih uz doba kada je bio pariški gradonačelnik. Umro je u Parizu 2019. godine; imao je 86 godina.
