Životopis Brune Bušića

Suradnik i urednik “Hrvatskog tjednika”

S obećanim poslom u “Hrvatskom tjedniku”, pokrenutim 16. travnja 1971., nije išlo kako mu je obećano. Prvi put se je u tom tjedniku javio s kraćim tekstom “Prometnice” u br. 7 u vezi s od­zi­vom Splićana i splitskih poduzeća za novčanu pomoć izgradnji pruge Beograd-Bar i tunela kroz Učku.189 S kraćim tekstom – Domini­ra­ju­ća “mucavost” – u vezi s odnosom prema hrvatskom jeziku na ta­­da­šnjoj Desetoj sjednici Saveza studenata Jugoslavije u Novom Sadu, javio se i u desetom broju HT.190 Stalnim honorarnim suradnikom “Hrvatskog tjednika” postao je od br. 11, a od sredine lipnja 1971. i honorarnim urednikom “Hrvatskog tjedni­ka” u kome su iz broja u broj objavljivani Bušićevi tekstovi. On je 1. prosinca 1971. u “Hr­vat­skom tjedniku” dobio stalno zaposlenje.191 Već sami naslovi uka­zu­ju na zanimljivost i učestalost njegovih tekstova: Smrt koja sna­ži,192 Čudovišni pojac,193 Rasudbe kosovske,194 Đakovački ve­zo­vi,195 Ču­dne brige i nebrige,196 Fraje i raspre postirske,197 Teško pro­dire novo,198 Krivci i okrivljeni,199 Pridraga traži zaštitu,200 Čudne ko­so­vske brojidbe,201  Zlouporaba “zloupotreba”,202 Tri pisma i post scri­ptum,203  Tko i zašto piše u “Oslobođenju”,204 Riječi i zbilja,205 Ka­drovi,206 Samovolja pod zaštitom,207 Internacionalizacija u škola­ma208  Optuženi tužitelji, 209  Mimarina donacija ponovno okra­de­na,210  Ne­mirna dolina,211  Zasjedanje sveučilišnog savjeta,212 Pravda koja to nije,213  Primošten bez Primoštenaca,214  Milicionar br. 22792,215  Na marginama prvog kongresa kulture,216  Vanjske i unu­tra­šnje mi­gra­­cije hrvatskog naroda,217 Slijed događaja na hrvatskom sveu­či­li­štu,218  i dr.

Bušićevi tekstovi iz ukupne tadašnje hrvatske političke, go­spo­dar­ske i kulturne problematike, a i šire, u “Hrvatskom tjedniku” bi­li su jedni od najčitanijih novinarskih tekstova toga vremena, a Bušić ne samo da je bio jedan od najčitanijih novinara, nego je kao rodoljub i državotvorac stekao veliki ugled u hrvat­skom narodu, posebno među hrvatskim studentima i mladeži općenito. Kao takav on se i kretao u društvu onih koji su osmišljavali, stvarali i predvodili ta­dašnje hrvatske državotvorne političke programe, posebno u studentskim redovima.

Jedan od Bušićevih tekstova – “Pridraga traži zaštitu”219  – ob­ja­­v­­ljen 3. rujna 1971. u 20. broju “Hrvatskog tjednika” govori o srpskom premlaći­vanju Hrvata hodočasnika u Karinu 2. kolovoza 1971. Taj je tekst u je­sen iste godine pribavio Bušiću privatnu tužbu Slavka Šijana iz Zagreba jer se u tom tekstu Šijana prokazuje kao jednoga od vrlo aktivnih pojedi­naca koji se je u Karinu 2. kolovoza posebno iskazao u premlaćivanju tamo­šnjih Hrvata. Proces u vezi s tom tužbom vođen je u Okružnom sudu Zagreb . Optužnica je po­dignuta 17. prosinca 1971., a sudski proces vodio se u veljači 1973. godine. Budući da je tužitelj odustao od optužbe, taj je ka­zne­ni postupak obustavljen 3. ožujka 1973.220 

U vrijeme poznatoga studentskog štrajka od 22. studenoga do 3. prosinca 1971. Bušić je bio skoro stalno nazočan u prostorijama Pred­sjedništva Saveza studenata Zagreba u Studentskom centru u Zagrebu. Općenito se drži da je dosta utjecao na tadašnja hrvatska studentska giba­nja u prilog hrvatskoj slobodi i ravnopravnosti naroda u tadašnjoj jugoslavenskoj državnoj zajednici. Na rad u uredništvu “Hrvatskog tjednika” Bušić je podnio ostavku 7. prosinca 1971. kad je čitavo uredništvo donijelo odluku o davanju ostavke Upravnom odboru “Matice hrvatske” da bi se pod novim ured­ni­štvom omogućilo izlaženje “Hrvatskog tjednika” koji je već tada po­stigao nakladu od oko 130.000 primjeraka.

Drugo suđenje i zatvorska kazna

Bušićeva suradnja u Hrvatskom tjedniku prekinuta je u prosincu 1971., kad su počeli poznati politički progoni. Bruno je Bušić bio 12. prosinca 1971. u 10,30 sati u kupalištu u Nazorovoj ulici221  uhićen bez naloga za uhićenje. Isti dan protiv njega je Sekretarijat javne sigurnosti grada Zagreba – Sektor za suzbijanje kriminaliteta podnio kaznenu prijavu jer je “kao novinar Hrvatskog književnog lista i akreditirani novinar Matice hrvatske u Hrvatskom tjedniku objavio niz članaka u kojima na tendenciozan i neistinit način pri­ka­zuje političko društvene prilike u našoj zemlji te tvrdnje o na­cio­nal­noj neravnopravnosti”, da je dok je bio u Parizu dobio ponudu da radi u uredništvu lista “Croatia” iza kojeg je stajao poznati emigrant dr. Branko Jelić, da je radio na stvaranju Društva prijatelja Ma­tice hrvatske “jer je ocijenio da kroz tu instituciju može na­cio­na­listički djelovati”, a u “vrijeme studentskog štrajka od 22. 11. do 3. 12. 1971. godine Bušić se posebno aktivirao u kontaktiranju ve­ćeg broja lica iz Predsjedništva SS Hrvatske, te je zapaženo njegovo prisustvo u prostorijama Predsjedništva SS Zagreba i sa studentima štrajkašima dogovarao taktiku o sprovođenju štrajka” čime je “izvršio krivično djelo iz člana 119. stav 1. i 2. KZ-a, izazivanje na­cionalne, ra­sne ili vjerske netrepljivosti, mržnje i razdora”.222  

 Već sljedeći dan Bušić je u nazočnosti svoga branitelja od­vjet­ni­ka Vladimira Marića pred istraž­nim sucem mr. Zlatkom Mar­ko­vi­ćem negirao razloge uhićenja i ustvrdio: “Ja sam stvarno pisac in­kriminiranih članaka koji su mi predočeni. Me­đutim, ne smatram da bi u tim člancima, odnosno u njihovom sadržaju, navodio takve elemente koji bi imali elemente iz kriv. djela iz čl. 118. i 119. KZ.”

Bušić je tada još negirao da bi utjecao na zbivanja u okviru stu­dent­skog štrajka. Svoj boravak u Studentskom centru u vrijeme stu­dentskog štrajka obrazložio je zaduženjem od uredništva “Hr­vat­skog tjednika” da prati i piše o tadašnjim zbivanjima na Hr­vat­skom sveučilištu.223 Isti dan je istražni sudac mr. Zlatko Marković prema odredbama ZKP-a odredio pritvor Bruni Bušiću u vezi s čl. 118. i 119. KZ.224  Bušićevu i njegova branitelja odvjetnika Marića žalbu od 14. prosinca 1971.225 Vijeće Okružnog suda Zagreb odbilo je dan kasnije kao neosnovanu.226  Tadašnju čitavu istragu protiv Brune Bušića vodio je istražni sudac u nazočnosti Bušićeva branitelja od­vjet­­nika Marića. Tada protiv Bušića, kao i protiv drugih, u istrazi, osim tadašnjih uobičajenih, nisu primjenjivane posebne represivne mjere.

Okružno javno tužilaštvo Zagreb podnijelo je 17. prosinca 1971. Okružnom sudu – istražnom sucu Zagreb zahtjev za provođenje is­trage protiv Brune Ante Bušića, “jer je prema prikupljenom do­kaz­­nom materi­jalu osnovano sumnjiv da je: u toku 1969. god. kao novinar Hrvatskog književnog lista, a u 1971. god. u istom svojstvu Hrvatskog tjednika obja­vio u ovim časopisima niz članaka u ko­ji­ma neistinito prikazuje dru­štveno i političko stanje u našoj zemlji, te iznosi tvrdnje o postojanju na­cionalne neravnopravnosti... pa da je time počinio kriv. djelo protiv naroda i države neprijateljskom pro­pagandom opisanim i kažnjivim po čl. 118. st. 1. KZ... Pored toga smatramo potrebnim da se utvrdi aktivnost Bušić Brune u studentskom štrajku u Zagrebu od 22. 11. do 3. 12. 1971. god. te njego­vo aktivno učešće u istom”.227 Istražni je sudac isti dan otvorio is­tragu protiv Brune Ante Bušića.228 I brzojavna i pismena žalba (19. prosinca)229 osumnjičenoga i njegova branitelja na takvo rješenje također je 24. prosinca 1971. odbijena kao neosnovana.230  Na takav po­stupak sudskih institucija Bušić se tih dana žalio i predsjednici CK SKH Milki Planinc navodeći da “niti jedan broj, niti jednog lista ni­kada nije bio zabranjen zbog bilo kojeg moga napisa”, da se u rješenju is­tražnog suca netočno iznosi smisao njegovih članaka, da su pojedine tvrdnje is­tražnog suca u suprotnosti sa zaključcima 21. sjednice Predsjedništva SKJ i 23. sjednice CK SKH, te da takav “postupak prema meni sigurno unosi duboku uznemirenost među intelektualce ne samo u SR Hrvatskoj, nego i u svim drugim re­pu­bli­kama. Ozakoni li se ovakva neobična praksa više će malo koji intelektualac biti siguran za svoju sudbinu, a što sigurno neće pridonijeti ugledu SFRJ u međunarodnom svijetu. Molim Vas, da imate na umu činjenicu da su nakon Brijunskog plenuma 1966. u pojedinim strukturama i dalje ostale pritajene pojedine destruktivne Rankovićeve snage, koje ne propuštaju priliku da kompromitiraju demokraciju i huma­nizam socijalističke Jugoslavije. Duboko uvjeren da ćete ozbiljno razmo­triti ovu moju predstavku napominjem da ne želim na svojim leđima is­paštati zbog pogrešne politike do­sa­da­šnjeg rukovodstva SKH.”231  

 Sekretarijat javne sigurnosti grada Zagreba 24. prosinca 1971. upozorio je okružni sud – istražnog suca da u Jurjevskoj ulici br. 31 živi Miljenka Bušić-Vuković, “supruga Bušić Brune” i da u njezinu stanu “nalazi se veća količina propagandnog materijala koji može dobro poslužiti u istrazi protiv Bušić Brune i drugih lica koja su pritvorena zbog istih krivičnih djela. Prema dobivenoj informaciji dva kombija papira, vjerojatno brošura i ostalog, treba biti uništena u tvornici papira u Ljubljani, a po nalogu nekoga iz ‘Matice hr­va­t­ske’. Sve ovo vezano je za Bušića i druga lica.” Isti je dan is­tražni su­dac Marković dao Naredbu da se obavi “pretraga stana u Jur­jev­skoj ulici br. 31a Zagreb , gdje stanuje Vuković-Bušić Miljenka, su­­pruga okrivljenog Bušić Brune”. Pretraga je obavljena 27. pro­sin­ca i u prizemlju na navedenom broju u dvije prostorije, gdje je bi­lo skladište “Matice hrvatske”, pronađeni su samo neprodani pri­mjerci “Hrvatskog tjednika”, od 2. do 23. broja. U izvještaju o toj pretrazi navodi se da gospođa Miljenka Bušić Vuković nema nikakve veze s Brunom Bušićem.232 

 Pred istražnim sucem Markovićem saslušavan je 6. siječnja 1972. odgovarajući na postavljena mu pitanja. U vezi s tobožnjom su­rad­njom u listu “Croatia” Bušić je odgovorio da taj list izlazi u Berlinu i da je njegovo uredništvo učlanjeno u Socijalistički savez Hrvatske, da je jedan broj lista dobio u Parizu, da je pozvan na suradnju uz dobar honorar, ali je to odbio te da je “urednik lista neki Tomulić… pro­­šle godine … boravio u Jugoslaviji tj. u Zagrebu”. U Parizu se nije družio s emigrantima nego s tamošnjim hrvatskim studentima koji legalno putuju u Francusku. Društvo prijatelja Matice hrvatske osnovano je prije njegova dolaska u Pariz i nije sudjelovao u njegovu radu. Budući da je tim istraživanjem “stanje stvari dovoljno raz­ja­š­njeno” Bušićev branitelj odvjetnik Marić 11. siječnja 1972. pred­lo­žio je “da se istraga završi i spis dostavi javnom tužiocu u smislu čl. 160. st. 2. ZKP-a”.233 

Na prijedlog istražnog suca Markovića od 7. siječnja 1972. Okružni sud Zagreb je 10. siječnja 1972. produžio pritvor “okri­v­lje­nom Bušić Antunu” do 12. ožujka 1972.234 Dan nakon pro­du­že­­­tka pritvora Bušiću, 11. siječnja 1972., policija je obavila pretragu njegova stana u Varšavskoj 13.235 U pismu odvjetniku Mariću, upu­će­nom 12. siječnja 1972., on je ukazao na svu apsurdnost tih igara.236 Žalba odvjetnika Marića 12. siječnja 1972. Vrhovnom sudu Hr­vat­ske237 je također odbijena “kao neos­no­va­na”238 I žalba Brune Bu­šića 13. siječnja 1972. Vrhovnom sudu Hrvatske u kojoj se je osvr­nuo na sve apsurdnosti koje se zbivaju oko njega239 je od­bijena 14. siječnja 1972.240  

 Saslušavanje Brune Bušića nastavljeno je 21. siječnja 1972. U zapisniku istražni sudac je cinički konstatirao da je “Bušić Bruno Ante” “navratio sat prije ročišta”, kao da je iz pritvorske ćelije241  mo­gao izlaziti samoincijativno. On je odbio davati obranu bez bra­ni­teljeve nazočnosti. Kad je došao odvjetnik Marić saslušanje je održano. Jedino pitanje bilo je: je li Bušić u početku prosinca 1971., nakon 21. sjednice Predsjedništva SKJ u Karađorđevu, sudjelovao u pripremi teksta “Čuvanje nade”, uvodnika uredništva izvanrednog broja “Hrvatskog tjednika”? Uglavnom, njegov je odgovor bio: “Što se tiče članka ja sam ga pročitao u rukopisu, jer je bio na stolu u Uredništvu, međutim nisam se izjašnjavao ni o njegovu sadržaju, ni o odluci da li ga valja štampati ili ne, a niti me je tko o tome bilo što pitao ili tražio suglasnost.” Negirao je da je čitao proglas “Matice hrvatske”, valjda u odnosu na nastalo stanje u Hrvatskoj nakon Ka­rađorđeva u prosincu 1971.242  

Saslušavan je 1. veljače 1972. opet u vezi s boravkom u Parizu i angažiranju na osnivanju tamošnjega Društva članova „Matice hr­vat­ske”. Bušić je negirao bilo kakav svoj rad u Društvu.243  Isti dan Okru­žni sud Zagreb proširio je istragu protiv njega zbog sustavnog i svestranog širenja neprijateljske promidžbe u ti­sku, na javnim zborovima i na drugi način te zbog stvaranja ilegalne ko­n­tra­revo­lu­cionarne političke organizacije s ciljem “da se Hrvatska na­silnim ili drugim protuustavnim putem izdvoji iz federacije SFRJ”.244  Protiv tog rješenja Bušić i njegov odvjetnik Marić uložili su žalbu na koju je Okružni sud Zagreb negativno odgovorio tek 22. veljače 1972.245  

U kakvom se općem stanju nalazio Bušić u prvim danima veljače donekle nešto više svjetla pruža nam njegovo pismo 7. veljače 1972. upućeno odvjetniku Vladimiru Mariću. U pismu ga moli da kaže Ma­riji Funes, tajnici u “Matici hrvatskoj”, koja se brinula o za­tvo­re­nim “matičarima”, da je ostao bez novaca, da ima tek toliko da može naručiti novine i da hranu neće moći kupiti, da se osjeća pri­li­­čno slabo, da prethodni tjedan nije dobio hranu, zapravo u zadnji mjesec dana “rijetko sam što i dobivao osim voća, a ono bi me još više izgladnilo”. Rublje mu je također nedostajalo, dobivao ga je svako petnaestak dana.246  

Sekretarijat javne sigurnosti Zagreb 8. veljače 1972. podnio je Okružnom javnom tužitelju poseban izvještaj kao dopunu protiv Bru­ne Bušića “radi krivičnog djela iz čl. 100., 117. i 118. KZ-a”.247  Bušić je 17.248 i 23.249 veljače 1972. ponovo saslušavan u vezi s in­­kriminacijama koje su mu se pripisivale, a koje je on sve odlučno odbacio. Pet dana kasnije Okružni sud Zagreb odbio je njegovu žalbu u vezi s proširenjem istrage 1. veljače 1972.250  

U vezi s istragom koja je u Splitu vođena protiv Ivice Bekavca u vezi s previranjima u omiškoj mladeži o čemu je Bušić pisao u tekstu pod naslovom “Teško prodire novo” u “Hrvatskom tjedniku” br. 17 i u “Hrvatskom tjedniku“ br. 21 od 10. rujna 1971., kad je objavio Bekavčevo pismo u kome je Bekavac ustao u obranu omiške mladeži optuživane za pjevanje “neprijateljskih pjesama”, Lijepe naše i “drugih starinskih hrvatskih pjesama”, Bušić je saslušavan 28. i 29. veljače. Tada je odbio odgovarati na pitanja istražnog suca “jer sam ja okrivljen zbog krivičnog djela iz člana 100. KZ, zbog kojeg se nalazim u pritvoru, a između ostalog stavlja mi se na teret upravo i ovo što sam objavio u ‘Hrvatskom tjedniku’ br. 21.251  

Sekretarijat javne sigurnosti grada Zagreba 8. ožujka 1972. predložio je Okružnom javnom tužiocu i Okružnom istražnom sucu novo proširenje istrage u vezi s Bušićevim povezivanjem s hrvatskim emigrantima Antom Pavelićem-Šmithom i s Vinkom Nikolićem te u vezi s krivičnim prigovorom Slavka Šijana iz Zagreba protiv Bu­šića zbog njegova članka u “Hrvatskom tjedniku” o karinskom sluča­ju.252 

 Vrhovni sud Hrvatske je 9. ožujka 1972. na prijedlog istražnog suca produžio pritvor Bušiću za dalja tri mjeseca, “najdulje do 12. lipnja 1972. u 12,30 sati jer se radi o velikoj i opsežnoj inkri­mi­ni­ranoj djelatnosti naročitog značaja i težine zbog čega istragu nije bilo moguće završiti u prva tri mjeseca tra­janja pritvora. Provođenje istrage je djelomično otežano i zbog toga što se ispitivanje okrivlje­nog vrši djelomično i pismenim putem jer mu je zbog govorne ma­­­ne usmeno izražavanje otežano”.253  

Dan kasnije, 10. ožujka 1972., Okružno javno tužilaštvo je Ok­ru­žnom sudu – istražnom sucu Zagreb podnijelo zahtjev za pro­ši­re­nje istrage protiv Brune Bušića zbog toga što se je “povezao” s predstavnicima “ustaških emi­grantskih organizacija u inozemstvu” s Vinkom Nikolićem i Antom Pavelićem-Šmitom “kojima je radi omogućavanja neprijateljske propa­gande i obavještajne djelatnosti protiv SFRJ dostavljao informacije politi­čkog i gospodarskog karaktera, pa je tako pored informacija koje je nave­denima već do­stavio... počinio krivično djelo protiv naroda i države uče­stvo­va­njem u neprijateljskoj djelatnosti protiv Jugoslavije označeno i kažnjivo po članu 109. KZ.”254  Ista je institucija i 28. ožujka 1972. podnijela zahtjev za proširenje istrage protiv Brune Bušića, zbog pisama koja je 2. srpnja i 19. kolovoza 1970. uputio iz Pariza u Zagreb, a u njima je tobože “zlonamjerno i neistinito prikazao dru­štve­no-političke prilike u zemlji i izazivao nacionalnu mržnju i razdor među narodima Jugoslavije”.255  

Na saslušanju 24. travnja 1972. u vezi s proširenjem istrage Bruno Bušić je odbio dati bilo kakvu obranu ili objašnjenja u vezi s tom inkrimi­nacijom upozoravajući “da sam točno prije dva mjeseca izjavio da ne želim ubuduće davati bilo kakovu obranu i objašnjenja u vezi inkriminacija koje mi se pripisuju i ne vidim nikakvog razloga da odstupim od te svoje odluke”.256  Istražni sudac Okružnog suda u Zagrebu je dan kasnije, 25. travnja 1972., prihvatio zahtjev Ok­ruž­nog javnog tužiteljstva Zagreb od 17. veljače, te je 10. i 28. ožujka i 13. travnja 1972. proširio istragu protiv Bušića u smislu prijedloga.257  Tih je dana Bušić predložio Okružnom sudu Zagreb da se saslušaju u vezi s njegovim djelovanjem u Parizu ambasador SFRJ u Parizu Ivo Vejvoda, generalni konzul SFRJ Zorić, prof. Filozofskog fakulteta u Zagrebu i generalni ko­mesar izložbe u Parizu Predrag Matvejević te akademik Cvito Fisković iz Splita.258 

Skoro šest mjeseci nakon uhićenja, 2. lipnja 1972., Okružno ja­vno tužilaštvo Zagreb podiglo je optužnicu protiv Brune Bušića zbog toga što je I.) “posredstvom Šćukanec Dragutina pristao da za novac surađuje sa Vuglen Stephenom, stranim državljaninom... suradnikom obavještajne službe jedne strane države, na način da u SFRJ za njega prikuplja i dostavlja mu informacije, podatke i slu­ž­be­ne dokumente poli­tičkog i gospodarskog karaktera... dakle stupio u službu strane obavještaj­ne organizacije”; II.) “tokom 1969. god. kao novinar i član uredničkog vijeća mjesečnika Zajednice samo­stal­nih pisaca TIN u Zagrebu ‘Hrvatski književni list’, a tokom 1971. god. kao stalni suradnik novina za kulturna i društvena pitanja ‘Hrvatski tjednik’ u izdanju Matice hrvatske u Zagrebu ob­javio niz članaka u kojima je kontinuirano omalovažavao po­sli­je­ratni socijalistički razvoj našega društva polazeći od kontra­re­vo­lu­cionarne na­cionalističke separatističke platforme masovnog po­kre­ta, odnosno ‘općeg narodnog pokreta i preporoda’ u SRH, iznosio lažne tvrdnje da je Hrvat­ska u okviru SFRJ potiskivana, ugnjetavana i izložena neravnopravnosti, da se guši nacionalna svijest Hrvata i njihov jezik, da je postojeći sistem samoupravnog demo­krat­skog so­cijalizma neodrživ, da postoji tendencija drugih socijalističkih republika u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji da za­ti­ru nacionalnu svijest Hrvata koji u njima žive i time izazivao ne­za­dovoljstvo, pomutnju, netrepljivost, razdor i mržnju među na­ro­dima Jugoslavije, a posebno među srpskim i hrvatskim narodom, kao i nepovjerenje u predstavnička tijela i njihove organe So­cij­a­li­sti­čke Re­publike Hrvatske i Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije na­stojeći stvoriti u javnosti uvjerenje da je za hrvatski na­rod jedini politički izlaz da se Hrvatska izdvoji iz SFRJ i organizira kao samostalna država”, te nakon što su navedeni sporni tekstovi ob­javljeni u Hrvatskom književ­nom listu, Hrvatskom tjedniku i Stu­dentskom listu g. 1969. i g. 1971. i sporni tekstovi u pismima upućenim Dragutinu Šćukancu 2. srpnja i 19. kolovoza 1970., kon­statira se “dakle, napisom pozivao i poticao nasilnu i protu­usta­vnu promjenu društvenog uređenja, na razbijanje bratstva i je­dinstva naroda Jugoslavije i zlonamjerno i neistinito prikazivao društve­no-političke prilike u zemlji čime je počinio kriv. djelo protiv naroda i države špijunažom opisano i kažnjivo po čl. 105., st. 2. u vezi st. 1. KZ, a djelom opisanim pod toč. II. i III. kriv. djelo pro­tiv na­roda i države ne­prijateljskom propagandom opisanim i kažnjivim po čl. 118., st. 1. KZ, a sve u vezi čl. 46. KZ”.259 

Glavnu raspravu protiv Brune Bušića Okružni sud Zagreb zakazao je hitno nakon pokretanja optužnice za 28.VI. do 5.VII. 1972. 260 Protiv toga su se 27. lipnja žalili Bušićevi branitelji Krešimir Anić i Vladimir Marić.261  Isti dan je OJT predložilo Okružnom su­du da se rasprava odgodi, “jer da je djelat­nost okr. Bušića u odnosu na kriv. djelo iz čl. 105., st. 2. KZ vezana uz predmet ovoga suda, ko­ji se vodi protiv okr. Šćukanec Dragutina, a koji je predmet još u is­tražnom stadiju”.262  Nova rasprava zakazana je 4. rujna za 18. ru­jna do 6. listopada 1972.263  

Rasprava protiv Brune Bušića i dr. počela je zakazanog dana pod predsjedanjem suca Dragutina Morovića. U istom procesu su­di­lo se i Dragutinu Šćukancu i dr. Franji Tuđmanu kao drugo­op­tu­ženom i treće­optuženom. Iako se tome protivila obrana sudsko vijeće je odlučilo da rasprava bude tajna u odnosu za Bruna Bušića i Dragutina Šćukanca, a u vezi s čl. 105. KZ-a, odnosno u vezi sa špi­­junažom u korist jedne strane zemlje. Bušić kao prvooptuženi iz­lagao je svoju obranu 18. i 19. rujna, II. optuženi Šćukanec svoju obranu je izlagao 20. rujna, a III. optuženi Franjo Tuđman 21., 22., 25., 26. i 27. rujna. Isti dan prešlo se na čitanje dokaznog postupka koji je izlagan 28. i 29. rujna, 2., 3., 4., 5. i 6. listopada l972. Budući da je Bušić teško izgovarao, svoju je obranu 19. rujna 1972. po točkama optužnice predao u pisanom obliku – vlastitom rukom pisanu obranu. I kasnije se je poslužio tim oblikom ko­mu­ni­ciranja sa sudskim vijećem. Na­kon što je njegova obrana pročitana, prešlo se je na postavljanje pitanja okri­vljenom u vezi s optužnicom na koja je on odgovarao.

Budući da je u tijeku procesa dokazano da nema dokaza da je Bruno Bušić počinio kazneno djelo špijunaže, njegov je branitelj Vladimir Marić u svojoj konačnoj riječi 5. listopada 1972. naglasio da je okrivljeni Bušić pisao istinito, a i mnogi drugi su o tim istim problemima pisali što je vidljivo iz priložene doku­mentacije, da na­pisane članke nije pisao zlonamjerno i neistinito, te da u njima nema kaznenog djela, a pisma koja je uputio iz Pariza II. optuže­nom Šćukancu pisao je osobi kojoj se požalio na svoje stanje i nije imao nikakve zle namjere pri tome, te je predložio da se njegov branjenik Bruno Bušić oslobodi za kazneno djelo po čl. 118. KZ. I drugi Bušićev branitelj Krešimir Anić nastupio je u konačnoj riječi u istom smislu.264 

Presuda je Bruni Bušiću, Dragutinu Šćukancu i dr. Franji Tuđ­ma­nu iz­rečena 13. listopada 1972. Bruno Bušić je kao prvooptuženi osuđen zbog objavljenih članaka u “Hrvatskom književnom listu”, br. 12, “Odbijeni amandmani” i recenzije knjige dr. Franje Tuđmana “Velike ideje i mali narodi” g. 1969., u “Stu­dentskom listu” – br. 18 i 19: “Općenarodna obrana i jezik u JNA” i “Savezni budžet i dr­žavnost republika”, i u “Hrvatskom tjedniku” – br. 14, “Čudne brige i nebrige”; br. 20, “Pridraga traži zaštitu”; br. 29, “Na marginama I. kongresa kulture” – g. 1971. te zbog te­ksta “Činjenica je da se velikosrpski imeprijalizam nije nikad na­la­zio u gorem geopolitičkom položaju, a da hrvatski narod nikad nije istodobno tako propadao” u pismu Dragutinu Šćukancu 19. kolovoza 1970. u kojima je “pozivao i poticao na nasilnu i pro­tu­us­ta­vnu promjenu društvenog uređe­nja, na razbijanje bratstva i je­din­stva naroda Jugoslavije i zlonamjerno i neistinito prikazivao društveno-političke prilike u zemlji” na kaznu strogog zatvora u tra­janju od dvije godine i zabrane javnog istupanja u ti­sku, radiju, televiziji i javnim skupovima u trajanju od dvije godine. (Dragutin Šćukanec osuđen je na kaznu strogog zatvora od četiri godine, a dr. Franjo Tuđman na kaznu strogog zatvora u trajanju od dvije go­di­ne).265  Isti dan Bušić i njegov branitelj Marić podnijeli su žalbu Ok­ru­žnom sudu Zagreb protiv određivanja pritvora do pravo­moć­no­sti presude, ali najavili i opću žalbu.266  Vrhovni sud Hrvatske je 26. lipnja 1973. odbio Bušićevu žalbu i potvrdio njegovu presudu prvoga stup­nja utvrdivši da je “kontinuirano omalovažavao poslijeratni socijalistički razvoj našega društva polazeći od kontrarevolucionarne naciona­li­sti­čke separatističke platforme masovnog pokreta” i to u tekstovima: “Odbijeni amandmani” (HKL, br. 12); u recenziji: Fra­njo Tuđman, Velike ideje i mali narodi (HKL, br. 17), “Opće­na­rod­na obrana i jezik u JNA” i “Savezni budžet i državnost republika” (SL, br. 18 i 19).267 

O posljednjem Bušićevu boravku u zatvoru u Petrinjskoj 12 svje­doči nam njegovo pismo od 29. srpnja 1973., upućeno Anti Čičku, ocu studentskoga prorektora Ivana Zvonimira Čička, koji se je tada također nalazio u zatvoru. Ante Čičak tih je dana Bušiću pripremio “popudbinu” za kaznionicu, na čemu mu se on za­hva­lio. Između ostaloga, u pismu navodi da je tih dana, prebačen iz ćelije u kojoj je proboravio devetnaest i pol mjeseci u jednu drugu će­liju “u kojoj je do prije nekoliko dana bio Paradžik”. Njegova pret­posljednja rečenica u tom pismu – Ja se osjećam potpuno smiren, ni­šta me više ne može iznenaditi ni pokolebati. – svjedoči o čovjeku uvjerenu u opravdanost njegove borbe i u njegovu spremnost da na tom putu izdrži do kraja.268 

U kaznionici u Staroj Gradiški

Nakon što je Vrhovni sud Hrvatske potvrdio Bušićevu presudu, on je iz zatvora Okružnoga suda u Petrinjskoj ulici br. 12 premješten u kaznionicu u Staroj Gradiški, gdje je priveden 30. srpnja 1973. u 18 sati. U Zatvoru je dobio matični broj 5047.269  

U nepotpisanom sociološko-analitičkom tekstu Bušićeve osobe i djela za koje je kažnjen, napisanom u vrijeme njegova boravka u ula­znoj za­tvorskoj karanteni 19. kolovoza 1973., stoji:

“Da je osuđeni politički negativno orjentisan u svojim stavovima prema Samoupravnom socijalističkom društvu SFRJ-e vidi se iz njegova razgovora. Sa njime se razgovor teže uspostavlja. Pored ovo­­ga, ima go­vorne smetnje, pa je neke riječi u razgovoru teže ra­­­zumjeti i na osnovu ovoga razgovor je sa njime vođen duže vre­me­na.

Prema inkriminiranoj djelatnosti, zbog čega je osuđen do kraja je ne­kritičan. Ovo potvrđuje i činjenica, što osuđeni smatra ovakvu inkrimini­ranu djelatnost ispravnom, kao svoja politička uvjerenja i stavove. Među­tim, kada mu se postavi konkretno pitanje, na koje slijedi i određen odgo­vor. U ovom slučaju, daje objašnjenja koja idu njemu u prilog, s time da sebe prikaže potpuno nevinog i sve što je radio, da je to bila samo dobra namjera. U razgovoru često spominje i saučesnike inkriminirane djelatno­sti, ističući da nije sam u ovakvoj situaciji, dakle, što je očito da na odre­đen način ispoljava i ponos radi ovakvog ponašanja i inkriminirane dje­latnosti.

Njegova neprijateljska djelatnost uperena protiv socijalističkog dru­štvenog poretka počinje još od ranije, a konstantno se počeo sa ovim baviti od 196 (sic!) godine. Pišući članke u ‘HKL’ ‘Odbijeni aman­dma­ni’, ‘Velike ideje i mali narodi’ te u ‘Studentskom listu’ članak ‘Opće narodna odbrana (sic!) i jezik u JNA’, ‘Savezni budžet i državnost repu­blika’, te u Hrvatskom tjedniku članak ‘Čudne bri­ge i nebrige’, ‘Pridraga traži zaštitu’, ‘Na marginama I. Kongresa kulture’ i iz Pariza pisao pisma neprijateljskog sadržaja... U svojoj neprijateljskoj djelatnosti bio je orga­niziran i povezan sa Šćukanec Dra­gutinom, Tuđman Franjom. Pored ovoga osuđeni je bio lični i osobni prijatelj Gotovac Vlade, kao glavnog urednika ‘Hrvatskog tjednika’ koji se sada nalazi na izdržavanju kazne u ovome domu.

Za vrijeme izdržavanja kazne, nad osuđenim je potrebno imati nadzor i kontrolu njegova ponašanja i djelovanja među osuđenicima. U postup­cima prema njemu treba biti do kraja principijelan i pri­dr­žavati se zakon­skih propisa. Uočene prijestupe na vrijeme je po­tre­bno spriječiti, ade­kvatno određenim mjerama. Upoznat je sa svim pravima i dužnostima osuđenih osoba, koja su propisana za­kon­skim propisima. Za vrijeme bo­ravka u Prijamnom odjelu žalio se na postupak stražara. Ovaj slučaj je ispitan i osuđenom je dat od­govor.

Rasporediti ga na rad u drvni pogon, pilanu, II. odjel, klasi­fi­ka­ci­ona grupa ‘C’.”270  

U tzv. ulaznoj karanteni Bušić je ostao do 23. kolovoza 1973. kad je pre­mješten na II. odjel271 u sobu 16, s rasporedom u najnižu kla­sifikacijsku skupinu zatvorenika, u “grupu C”, u zatvoreničku sku­pinu s najmanjim zatvoreničkim pravima u dopisivanju, pri­ma­nju paketa, dužini razgovora u prigodi posjeta, bez prava na bo­ravak u dnevnom boravištu što znači bez prava gledanja televizije i grijanja zimi. U tu skupinu su obično svrstavani politički osuđenici i rijetki su prebacivani, nakon dugotrajnijeg robijanja, u skupinu B ili skupinu A sa znatno više zatvoreničkih prava. U Bušićevu zdrav­stve­nom kartonu, utvrđenom 8. kolovoza 1973. u ulaznoj karanteni, za njega se navodi da je visok 187 cm, težak 79 kg te da je “zdrav” i “sposoban za fizički rad”.272 U skladu s tim i zbog “po­tre­be radne sna­ge”, iako se nikad nije bavio fizičkim radom niti je tomu bio vi­čan, on je dobio radno mjesto u jednom od najtežih radnih po­go­na u kaznionici, u proizvodno-drvnom pogonu, na pilani i u drugoj smje­ni. Rad se sastojao, bez ikakvih tehničkih pomagala nego golim rukama, u istovaru balvana s kamiona i dopremanju u pilanu, is­pi­la­vanju građe, odnosno njezinoj obradi i razvrstavanju. Radilo se, ugla­vnom, na otvorenu, i po lijepu i ružnu vremenu.

O životu u Staroj Gradiški nešto je rekao i sam Bušić. U svojim objavljenim tekstovima (Zašto sam otišao iz domovine i Hrvatsko proljeće nisu stvorili političari273) naveo je da je u njegovo vrijeme u starogradiškoj kaznionici bilo “oko stotinjak” političkih osuđenika “i nismo se mnogo bojali zatvorske uprave; slobodnije, nebojaznije smo razgovarali unutar zatvorskih zidina nego što to razgovaraju ljudi na zagrebačkim ulicama i u kavanama”. Tada su se od po­zna­ti­jih hrvatskih političkih osuđenika u starogradiškoj kaznionici na­la­zili: Marko Veselica, Vlado Gotovac, Zlatko Tomičić, Đuka Sr­­nec, Hrvoje Šošić, Stjepan Sulimanec, Dražen Budiša, Zvonimir Čer­venko, Ante Todorić, Blaž Bordić, Krešo Parać, Mato Marčinko, Stjepan Sučić, Franjo Mikulić, Bruno Tandara, Ferdo Bušić, Jerko Prka, Drago Prlj, Mijo Jukić i dr.

 Na pilani je radio, kako je naveo, “od sedam uvečer do sedam uju­tro”. O tom dijelu života govori i u pismu upućenu 7. listopada 1973. odvjetniku Vladimiru Mariću u kome ga moli kad pođe k njemu u posjet da mu, “ako je to moguće” ponese dva para zimskog rublja, jer “ja radim na pilani, dakle na otvorenom prostoru, a sobe se ovdje zimi ne griju, pa mi je zimsko rublje nužna potreba.”274  

Bušića je 6. prosinca 1973. u starogradiškom zatvoru posjetio od­vjetnik Marić. U vrijeme petnaestminutnog posjeta, po zapisu zatvorskog referenta, Bušić se je interesirao “za pojedine novinare, odnosno kolege. Na kraju razgovora pao je dogovor da se Bruno na dan izlaska na slobodu obvezno javi advokatu“.275 

Izrečenu kaznu Bušić je izdržao do kraja i iz starogradiške ka­zni­onice izišao je 12. prosinca 1973.276 Kao mjesto budućega bo­ravka prijavio je Zagreb , Varšavska 13, u prijatelja Joze Bašića. U ro­­ku četiri dana morao se je prijaviti nadležnom organu Sekretarijata unutrašnjih poslova.277  

Nakon izlaska iz starogradiškoga zatvora Bušić je, kad je boravio u Zagrebu, uglavnom, stanovao, zajedno s prijateljem Vicom Vuko­je­vićem, u Racinovoj 10, u gospođe Mire Cerovac, majke njihova pri­jatelja Ivana Cerovca, tada emigranta.278  

Premlaćen u Dubrovniku

Naravno, u onim političkim prilikama zaposlenje primjereno svom zvanju i zanimanju, Bušić nije mogao dobiti. Takvo stanje iskoristio je za dalje usavršavanje i 22. listopada 1974. u Dubrovniku u Centru za post­diplomski studij (Inter-University Centre of Post-Graduate Studies) upisao je studij Filozofije znanosti. I tu ga je Ud­­ba pratila, i nastojala izolirati od prijatelja, upozoravajući ih da se radi o “ustaši”, a njemu samom se prijetilo ubojstvom ako ne na­­­pusti Dubrovnik.

Međutim, i protiv Bušićeve volje, ubrzo se dogodilo nešto što je utje­calo na dalju njegovu sudbinu. Njega je i još dvojicu njegovih kolega postdiplomaca, Markicu Rebića i Josepha Levyja iz Jeru­za­le­ma, oko 23 sata, 6. prosin­ca 1974., na Stradunu, blizu Sponze i is­pred “Cele”, dok se vraćao u stan u tadašnjoj ulici Put JA 4, na­pala skupina od “najmanje petnaest mladića” i po Bušićevoj prijavi tamošnjem Okružnom javnom tužilaštvu:

“Strani državljanin je uspio izmaći, a mene su s leđa snažnim udar­­­cem po zatioku oborili na zemlju, a potom me više puta udarili nogom u glavu i rebra. Napominjem, da sam ja čitavo vrije­me mir­­no stajao držeći ruke u džepovima mantila i ničim nisam pokazi­vao da želim bilo kakvu tučnjavu ili prepirku.

Dok sam ja ležao na zemlji i bio udaran nogama s Markice Rebića strgli su kaput, pokupili novac koji je u njemu bio, a također i bonove za prehranu u restoranu ‘Višnjica’, poderali mu vestu i uda­rali ga sa svih strana dok je on bježao Stradunom. S više strana čuli su se ogorčeni prosvjedi nazočnih građana: ‘Kako vas nije stid da vas petnaest tučete jed­nog čovjeka.’ Ipak se nitko nije usudio su­protstaviti se razularenoj razboj­ničkoj bandi.

U tijeku jurnjave po Stradunu naišla su dvojica milicionara po­zor­nika i upozoreni na njihovu nazočnost razbojnici su se razbježali od­noseći sa sobom Rebićev kaput, bonove za prehranu i notes s ad­­­re­­sama(!?). Mili­cionari su vidjeli čitav prizor, ali na naše za­pre­pa­­šte­­nje uopće nisu ubrzali korak. Trebalo ih je podosta dugo uv­je­ra­va­ti, dok su pošli u potragu za razbojničkom grupom, i to tek kad smo od njih zatražili da nam dadu svoje službene brojeve. Upo­zo­ra­vam da nam brojeve nisu dali. U tijeku noći, neefikasni, pa čak i do­­bro­hot­ni postupak milicionara prema članovima razbojničke gru­­pe koja nas je napala sve nas je više čudio i ostavljao u ne­do­umi­ci…”279 

Nakon Bušićeve prijave Okružno javno tužilaštvo Dubrovnik je 28. svibnja 1975. uputilo Općinskom sudu u Dubrovniku tužbu pro­tiv dvojice mladića koji su su­djelovali u toj tučnjavi, a jedan je od njih 1. rujna 1975. i osuđen na za­tvorsku uvjetnu kaznu. Iako su kasnije, g. 1991., napadači na Bušića i Re­bića taj događaj nazvali “mla­de­nač­kim prijestupom”, Bušić je bio uvjeren, a i njegovi pri­ja­te­lji, da je iza toga stajala Udba. Pod tim dojmom on je napustio Du­­­brovnik i započeti postdiplomski studij.

Drugi put u emigraciji

Budući da nije mogao dobiti neki posao približan njegovoj stru­čnosti i istraživačko-novinarskoj usmjerenosti i nalazeći se u vr­lo te­škim prilikama, bez rada kao osnove za život, bez stana i stalnih novčanih prihoda, te izložen stalnoj policijskoj pratnji i općoj presiji, Bušić je odlučio ponovo otići u emigraciju gdje bi mogao slobodnije raditi. Za odlazak u emigra­ciju i tamošnji rad Bušić se je u Zagrebu pripremao prikupljajući građu i knjige za povijesno-političku problematiku koja ga je posebno zanimala i općenito o če­mu je namjeravao pisati. Uoči samog odlaska radio je na priređi­va­nju zbirke pjesama o Ivanu Bušiću – Roši harambaši.

Za Bušićev odlazak u emigraciju poduzete su posebne pripreme. Za njega je u Zap. Njemačkoj pripremljena krivotvorena putovnica, a po njega su izvana automobilom u Zagreb došla dvojica her­ce­go­vač­kih franjevaca – fra Leon Galić i fra Drago Tolj. I na taj put on je 12. rujna 1975., iza 9 sati, kao i g. 1966., sasvim slu­čajno krenuo iz Podsuseda. Austrijsko-jugoslavensku granicu su prešli na gra­ni­čnom prijelazu Šentilj – Spielfeld, bez ikakvih problema. Nakon kra­ćeg zadržavanja u Švicarskoj (Brugg) u dr. Jure Petri­če­vi­ća i u Parizu, u London u Engleskoj je stigao 26. rujna 1975., gdje je još u početku g. 1975. bilo sve pripremljeno za njegov do­la­zak.  Tu je ubrzo dobio privremeni azil i putovnicu.280 O svom bijegu iz do­mo­vine i putu u London pisao je 7. prosinca 1975. iz Londona pri­ja­te­lji­ci Ivanki Kuzmanović: “Kada sam polovinom rujna s kri­vo­tvo­re­nom put(ov)nicom prešao granicu nisam mogao odoljeti, odmah sam otišao u P ariz i upravo pred kuću u kojoj sam stanovao. U Parizu sam dosta tegobno živio, ali mi je ipak tu bilo ponajljepše. Ja sam prešao granicu u posljednji trenutak; da to nisam učinio, sad bih sigurno bio iza rešetaka (već su bili dolazili po mene), a ovaj put tko zna bi li glavu živ iznio. Došao sam u emigraciju bez igdje ičega, a ni u domovini mi nije ništa ostalo. Zahvaljujući našoj si­ro­ti­­nji, nisam ni u domovini umro od gladi, a i ovdje vani najviše mi po­­maže sirotinja. Ja radim koliko mogu, još imam snage...”281 

Već po ranijem dogovoru, započeo je radom u uredništvu “Nove Hrvatske” objavljujući u tom glasilu svoje tekstove: g. 1975. Zašto sam otišao iz domovine,282  Hrvatsko proljeće nisu stvorili poli­ti­ča­ri,283 Pozadina tragične smrti Matka Bradarića,284 Čovjek koji je pot­­pisao akt o izvanrednom stanju,285  Svijet ne smije znati za Staru Gradišku,286  Kongres književnika u partijskoj režiji,287 Kako su ubi­je­ni Mate Prpić i Ivan Matičević,288  Opet Karađorđevo,289  Mađaron­stvo u suvremenoj hrvatskoj zbilji,290 Posljednji Jugoslaveni,291  Ra­stroj­stvo jugoslavenske vojske,292  Zagrebačko ljeto 1965. Otmice hr­vatskih sveučilištaraca i mučenja u tajnim zatvorima. Mučitelji ran­kovićevci danas na istaknutim položajima u Hrvatskoj,293  Dva morala. Uz knjigu o hrvatskim zrakoplovcima,294  Božićna op­hod­nja295; g. 1976. – Domovinski otpori,296  Oteti hrvatski avion i jedna uzaludna sudska odluka,297 Tko upravlja Hrvatskom?,298 Ideja di­ver­zantima,299 Vraćanje sudstva prvotnom ‘idealu’,300  Smiješna osu­da u Bosanskom Grahovu,301 Hitler s Dedinja,302 Osuđen zbog raz­­mišljanja,303 Branitelji Odžaka. Posljednja bitka II. svjetskog rata,304 Dvorci i ljepotice napasnog starca,305 Neretvanski sukobi. Se­­dmo­glava aždaja Stanko Parmać,306  Trenutak istine,307  Ekonom­ska pod­lo­ga hrvatske pobune,308 Zašto su Srbima potrebni Srbi ko­ji to ni­su.309 Za ove tekstove urednik NH Jakša Kušan misli da su najbolji Bušićevi tekstovi napisani u emigraciji. Rad i suradnju u “Novoj Hrvatskoj” napu­stio je polovinom g. 1976. zbog razilaženja s urednikom NH Jakšom Kušanom u vezi s prikazivanjem događaja vezanih za “Bugojansku skupinu” iz g. 1972., kad je od Bušića tra­­ženo “da napiše negativan prikaz o Bugojanskoj skupini”310  

Osim objavljenih tekstova u “Novoj Hrvatskoj” g. 1975. objavio je jedan tekst u “Hrvatskoj borbi” (HB) – Među vladajućim stru­ktu­rama vlada panika i bezglavlje,311  a g. 1978. posthumno – Hr­vat­ski ustaše i komunisti,312  g. 1977. i 1978. Bušić je objavljivao te­k­stove u “Hrvatskom tjedniku Danica” g. 1977. – Politička re­to­rika i politička djelatnost u hrvatskoj sadašnjici,313 Urota Beo­gra­­da protiv hrvatskog komunističkog vodstva i propusti Hrvatske ko­munističke partije,314 Mit o Udbinoj nepovredivosti – razbijen,315 Tito i njegova tiranska taština i nesigurnost,316  Demografski gubici. Žrtve Hrvata u Hrvatskoj i Jugoslaviji,317 Titovi dvorci i despotski život,318 Hrvatska danas – i Rusija,319 Gospodarsko-političko stanje u Hrvatskoj,320  Teror nad Hrvatima u Zapadnoj Njemačkoj321  i g. 1978. – Raskol unutar Udbe322 i Hrvati u Parizu – Kulturna i po­li­ti­čka djelatnost323; u “Hrvatskom vjesniku”(HV) g. 1977. – Hoće li Zapad napokon prekinuti šutnju o hrvatskoj stvarnosti?324 i g. 1978. – Raskol unutar UDB-e,325 Razgovori Bengta Goeran­s­so­na326 i Dr­ža­vni terorizam327; u “Hrvatskom listu” g. 1978. – Čemu se smiju za­­grebački gimnazijalci,328 Tri slova,329 Strateška i politička ra­vno­te­ža,330 Izvori financijske moći beogradskih banaka331  i Hr­vat­ski us­taše i komunisti332); u “Poruci slobodne Hrvatske”(PSH) g. 1978. – Raskid sa Staljinom nije bio raskid sa staljinizmom333  i “Naš dragi druže Josipe Visarionoviču-Staljine!”334  i u “Otporu” g. 1978. – Či­njenice o hrvatskoj revoluciji i državi.335  

Neki tada nastali Bušićevi tekstovi objavljeni su g. 1979., nakon nje­gove smrti (Između srpske dominacije i staljinističke prisile,336  Hrvatska nakon Helsinkija337 i Misli prigodom Desetog travnja338 ), neki su prvi put objavljeni u prvom izdanju sabranih Bušićevih teks­­to­va “Jedino Hrvatska!” (pjesme: Hrvatska,339 Nocturno za je­dan paj­ser i dva pištolja,340 Stavljam ruku na Hrvatsku341 i Sta­v­ljam ruku na Hrvatsku 1978.342  

Bušić je za relativno kratko vrijeme života u emigraciji bio vrlo aktivan. Svojim člancima on je posebno pridonio življem političkom gibanju u hrvatskoj emigraciji i općenito u iseljeništvu. Tome su po­­sebno pridonijeli njegovi tekstovi objavljivani u nekoliko hr­vat­skih izbjegličkih glasila.

Ostalo Bušićevo djelovanje u emigraciji

Bez obzira što su mnogi u proteklih deset godina slobodne Hr­vat­ske o pok. Bruni Bušiću pisali u okviru svojih saznanja u javnom tisku343 i u knjigama i slično,344 o njegovu boravku vani re­lativno slabo se zna. Ipak, može se reći da je za čitavo vrijeme za­dnje emi­gra­cije živio u Engleskoj,345 a povremeno je putovao u Fran­cusku, Nje­mačku, Švedsku, Nizozemsku, Belgiju, Španjolsku, Švicarsku. God. 1976. Bušiću su odbijene ulazne vize u USA, Ka­na­du i Španjol­sku. Kad je u travnju 1976. dobio dozvolu izlaska, Bušić je ot­putovao u SR Njemačku. Njegova pu­to­va­nja možemo tek pratiti iz njegovih pojedinih sačuvanih pisama upućivanih prijateljima i suradnicima diljem svijeta. U lipnju 1976. boravio je u Troisdorfu, 28. rujna 1976. bio je u Karlsruheu. U Pa­­rizu se je nalazio 11. srp­nja, 23. kolovoza, 26. listopada 1976. U pismu upućenu 26. li­stopada 1976. prijatelju Nikoli Bikešu u Sydney u Australiji o se­bi je naveo: “Evo ima već sedam mjeseci ja nisam 7 dana uzastopce spavao u istome krevetu.”346  

U g. 1976. i Bušić je bio angažiran u vezi s akcijom zaposjednuća američkoga zrakoplova TWA 727, da bi se svijet upozorilo na ne­ra­vnopravan položaj Hrvata u komunističkoj Jugoslaviji, koju je 10. – 12. rujna 1976. u newjorškoj zračnoj luci izvela skupina mlađih Hrvata: supružnici Julienne i Zvonko Bušić, Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić. Brunino sudjelovanje u toj akciji sastojalo se je u radu oko tekstova “Poziv na dostojanstvo i slobodu” i “De­kla­racije Glavnog sjedišta hrvatskih osloboditeljskih snaga” koji su kao letci bacani iz zaposjednutoga zrakoplova iznad USA i Fran­cu­ske. [Tekstovi Brune Busica «Apel americkomu narodu» i »Deklaracija Glavnog sjedišta hrvatskih osloboditeljskih snaga« objavljeni su u milijunskoj nakladi na engleskom jeziku u dnevnicima: The New York Times, Washington Post, Chicago Tribune, LA Times, International Herald Tribune iz Pariza, a i drugdje su prenoseni djelomice ili u cijelosti. Letaci su bacani iz zrakoplova iznad Montreala, Londona i Pariza (prema The News-u (NY) i iznad: New Yorka i Chicaga), a krajnji, nedostizeni cilj bila je Hrvatska. Tekst »Poziv na dostojanstvo i slobodu« namijenjen je Hrvatima.] Nakon što su se izvođači te akcije u Parizu predali i bili zatvoreni te suđeni na teške zatvorske kazne, Bušić je s posebnim osjećajem pisao gospođi Julienne Bušić, hrabrio ju i iskazivao joj pa­žnju, ali ponekad je progovorio i o sebi.347  

U Njemačkoj je Bušić ostao do listopada 1976. jer mu je pro­la­zila šestomjesečna dozvola izbivanja iz Engleske. U Londonu se je nalazio 25. studenoga 1976. U pismu upućenu toga dana Julienne Bušić u zatvor u SAD spominje brošuricu svojih tekstova na en­gle­skom jeziku. U pismu Julienne 23. prosinca 1976. iz Londona piše: “Ovo neprestano putovanje, odlaženje i dolaženje, susreti i rastanci već me podosta nerviraju, htio bio ozbiljnije raditi na svojoj knjizi, koju sam već započeo… Za sve to je potreban sustavan rad, ustaljenost na jednom mjestu, stanovita perspektiva. Meni sve to nedostaje. Živim od dana do dana, na kratke rokove, budim se i ustajem uvijek s novom neizvjesnošću. U svemu tomu nema ni ponajmanje straha, tek nemogućnost dalekoročnog odredišta.”348

U Kopenhagenu, u Danskoj, nalazio se je 30. prosinca 1976. i 1. veljače 1977. G. 1977. američke vlasti odbile su Bušiću ulaznu vizu u SAD. G. 1977. boravio je u Njemačkoj. U Frankfurtu n/M boravio je 18. ožujka 1977. Iz Kölna se 5. travnja 1977. javio  “nevistici” Julienne pismom u kojem joj je javio da joj šalje jednu torbu – “jednu zovnicu, ali pravu imotsku, za tvoju mamu”. U Pa­rizu je boravio 29. travnja 1977. U Lundu 18. svibnja 1977. U Stockholmu je boravio 2. lipnja 1977. Odatle se je navedenoga dana javio Julienne pismom u kojem joj je najavio da piše studiju o žrtvama Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj, te da je pregledao pet godišta “Vjesnika” i da namjerava “napisati par studija s kojima bi se pred svjetskom javnošću objasnio i utemeljio hrvatski problem. To mi nije lako jer radi dolaska i razgovora s ljudima iz do­mo­vi­ne moram često spavati u tuđim krevetima, povlačiti se po tuđim kućama, a to je upravo ono što onemogućava svaki ozbiljan rad.”349 

U Švedskoj u Malmöu je boravio 20. lipnja 1977. U Kölnu je boravio i 7. srpnja 1977. U tom gradu rado je zalazio u restoran “Köln-Pörz” na rijeci Rajni. U pismu navedenog dana upućenu Mar­­kusu iz Karlsruhea piše o svom dokoličarenju po “kavanama i dugim šetnjama između nepoznatih prolaznika. To mi uvijek daje novu snagu i upućuje na besmisao emigrantskog mrtvila i prazno­vjer­nog očekivanja. Emigrantska astrologija (a puna su je sva emi­grantska glasila) najodvratnija je i najpraznovjernija od svih mogu­ćih astrologija. Hrvatska emigrantska astrologija posebno.”350  U Fran­kfurtu je bio 3. kolovoza 1977., u Parizu 1. rujna 1977., u Fran­kfurtu 17. rujna 1977.

Godine 1977., prije izbora za Hrvatsko narodno vijeće, krovnu organizaciju hrvatskih državotvornih emigranata, Bušić je s prija­te­ljima i političkim istomišljenicima, u Švedskoj, u Lundu, sastavio i utvrdio sedam osnovnih načela kao polazište za sljedeće izbore za HNV: 1. Nacionalno pomirenje i općehrvatsko jedinstvo; 2. Dje­lat­na veza Domovine i izbjeglištva; 3. Razvoj vlastitih snaga i oslonac na njih; 4. Nadideologijska nacionalna borba; 5. Ne­utra­l­nost u pri­jeporu Istoka i Zapada; 6. Korištenje svih primjerenih sredstava borbe i 7. Solidarnost sa svim osloboditeljskim gibanjima u svijetu.351  Na izborima za II. Sabor HNV 6. – 10. listopada 1977. go­dine u Bruxellesu izabran je s najviše glasova za člana Sabora i pročelnika Ureda za pro­mi­džbu i tisak. Na toj dužnosti uz ostale obveze, po­krenuo je i uređivao “Hrvatski vjesnik” HNV-a. Toga mjeseca po­sjetio je poznati Sajam knjiga u Frankfurtu. U Kölnu je boravio 20. listopada 1977., a u Pörzu je boravio 24. listopada 1977. U Pa­rizu je bio 12. prosinca 1977.

Uz navedeno, Bušić je u g. 1977. osmislio i uvelike pridonio ostvarenju emisije švedske televizije od 2. veljače 1978. pod na­slo­vom “Hrvati – teroristi ili borci za slobodu”. Za tu emisiju u Hr­vat­skoj su dali intervjue: Ivan Zvonimir Čičak, zagrebački nad­bi­skup dr. Franjo Kuharić, povjesničar dr. Franjo Tuđman, akademik Petar Šegedin, književnik i filozof Vlado Gotovac i odvjetnik Lav Zni­dar­čić, a scene o tobožnjoj hrvatskoj gerili snimane su u nje­ma­čkom gorju Schwarzwaldu i u američkoj državi Ohio, u šumama kraj Clevelanda. Bušićeva pojava u filmu “Hrvati teroristi ili borci za slobodu” bila je povod zabrane njegovu ulasku u Nje­ma­čku, a pri­­skrbila mu je i druge nevolje.

U g. 1978. u Londonu se je nalazio 18. siječnja, u Edinburgu 31. siječnja, Zürichu 7. veljače, Londonu 16. veljače, Parizu 2. i 11. ožujka, u Londonu 31. ožujka i 28. travnja 1978.

Ta stalna putovanja i neredovit život ugrozila su ozbiljno Bušićevo zdravlje. O tome je 12. prosinca 1977. pisao “nevistici” Julienne Bušić: “Neprestano trebam ići kod liječnika (zamisli, rekao mi je da sam obolio jer sam mijenjao krevet), a imam i drugih poslova preko glave.”352 I 28. travnja 1978. iz Londona pisao je Julienne: “Ne možeš zamisliti kako sam bio bolestan. Noćima nisam spavao, a nitko mi nije mogao pomoći, nisam imao nikoga ni da mi čaj skuha. Više puta sam ostavio nepojedeni ručak u restoranu jer nisam mogao od bolova sjediti. Sad mi je znatno bolje. Upoznao sam jednoga mla­doga liječnika Hrvata, koji mi je od velike pomoći. On ima jugo­sla­vensku putnicu, pa mora biti oprezan. Taj mladi liječnik je izvrstan čovjek i rodoljub. Od prije nekoliko dana mogu sjediti u stolici i pisati… Zbog te emisije na švedskoj TV na mene su digli veliku viku u Jugi. Prijete mi da će mi glavu skinuti. Imaju pravo što se ljute. Ta emi­sija je početak novoga hrvatskoga političkog pre­­poroda u do­mo­vi­ni.

Koliko me je god boljelo u zadnjih nekoliko mjeseci, ipak sam nekako i odahnuo. Dojadilo mi je ono neprestano lutanje i povlačenje po tuđim krevetima. To je pasji život, ti to znadeš. Ipak da nije bilo toga moga lutanja, ne bi bilo ni te emisije, ali ne bih ni ja obolio. Ne­­prestano sam bio napet, u stalnom iščekivanju. Teško ti je s na­­­šim ljudima raditi, sve obećaju, ali malo kada bilo što naprave, nemaju discipline.”353  

Zlatku Markusu je pisao 10. svibnja 1978.: “Toliko zasada. Oprosti, u velikoj sam žurbi. Moram ići u bolnicu. S mojim zdra­v­ljem je sada daleko bolje, ali još uvijek imam velikih problema.”354  Ne­što kasnije, 16. svibnja 1978., u vezi sa svojim zdra­vljem “nevistici” Julienne je pisao: “Sada imam manje bolove u nozi, mogu ho­dati i sjediti u stolici, ako nije tvrda.”355 

U početku kolovoza 1978. u Mainzu je s prijateljima (Zlatko Markus, Mladen Schwartz i Tomo Matasić) pokrenuo hrvatski mjesečnik “Hrvatski list”. Nešto prije svoje smrti Bruno je priredio nacrt studije “Ustaše i komunisti”, objavljena u “Hrvatskoj borbi” i u “Hrvatskom listu” iste godine.356 

Njegov dalji život i rad prekinulo je mučko ubojstvo noću 16. listopada 1978. u Parizu.

Veze s Franjom Tuđmanom

Sigurno je da je Bušić u emigraciju otišao sa znanjem svoga ne­ka­dašnjeg direktora i suoptuženika dr. Franje Tuđmana, da su bi­li u vezi i da su povremeno razmjenjivali informacije. Očito su pri njegovu odlasku u emigraciju bili nešto i dogovorili, vjerojatno pri­vremeni Tuđmanov izlazak iz Hrvatske s falsificiranom putov­ni­com, radi pronalaženja mogućnosti tiskanja njegovih tekstova ili da bi se vani sreo s nekim od vodećih ljudi u hrvatskoj emigraciji ili pak u slučaju većih nevolja. Na to nas upućuje Bušićeva poruka upu­ćena 18. listopada 1975. u pismu iz Londona Ivanu Cerovcu u Njemačku: “Preko ljudi koji su bili na Sajmu knjiga dobio sam poruku od Franceka da zasada sve obustavim. Izgleda da će mu njegov prijatelj Husak ipak isposlovati odlazak u Tatre, a odatle može na drugu stranu, ako prilike u Jugi budu nepovoljne. Ja nikada sebi ne bih mogao oprostiti ako bi se mojom krivnjom, bilo po­sre­d­no, bilo neposredno, pomeli njegovi planovi i bila dovedena u pi­tanje njegova sigurnost. Sve što si čuo od mene zakopaj zauvijek u najdublje dubine.”357 Iz poznatoga je jasno da je veza kojom su raz­mjenjivali informacije Bušić i dr. Franjo Tuđman išla preko hr­vat­skih ljudi u Švicarskoj i u SR Njemačkoj.

Fratar Ante Milan Anić iz Njemačke prenio je Franji Tuđmanu Bušićevu poruku 2. srpnja 1976. Od 1976. do 1978. prenosio je nekoliko puta Bušićeve poruke Franji Tuđmanu i obratno. Anić je čak organizirao i Tuđmanov ilegalni odlazak u Njemačku 8. ko­lo­vo­za 1977. Tada se je dr. Tuđman u Njemačkoj sastao i s Brunom Bu­­ši­ćem. Da su bili u stalnoj vezi potvrđuje i Tuđmanovo pismo ko­­je je Bušiću uputio u kolovozu 1977. dajući mu upute u vezi s ra­dom u emigraciji.

Bruno Bušić i Franjo Tuđman sastali su se i u kolovozu 1978. Ta­da su zajedno boravili u Španjolskoj, između ostaloga, u To­r­re­mo­linosu i u Barceloni u Štefice i Vinka Nikolića. Bušiću je tada ula­znu vizu u Španjolsku osigurao poznati domobranski pukovnik Ivan Babić.

Ubojstvo Brune Bušića

Na putu u Amsterdam , gdje je trebao biti u ponedjeljak 23. li­­sto­pada 1978., na sjednicu HNV-a, Bušić je u početku listo­pada, a možda i nešto ranije, stigao u Pariz.

Predzadnji dan svoga života, subotu, proveo je na jednom izletu u hrvatskom društvu u Pariškoj šumi. Iako je bio svjestan da mu je Udba za petama, o tome je bio upozoren i od francuskog re­darstva, ali i od drugih policijskih službi, on se nije mogao su­prot­staviti svojoj neminovnoj sudbi­ni, doušnicima koji su ga ok­ru­ži­vali i ubo­ji­cama koji su ga slijedili.

Ubijen je u 23,20 sati 16. listopada 1978. u Parizu, na ulazu u zgra­du u Ulici Belleville 57, gdje je namjeravao prenoćiti, pogođen s dva od pet ispaljenih hitaca iz pištolja “Astra“ kalibra 7,65 mm. Nje­gova smrt je posebno bolno i s velikom žalošću doživljena u hr­­­­­vatskom narodu u iseljeništvu i u domovini, bez obzira na ko­mu­­­nističku presiju.

Bušićev pogreb obavljen je 23. listopada 1978. u nazočnosti oko 1200 Hrvatica i Hrvata iz svijeta, pa i domovine na pariškom groblju Pčre-Lachaise. Nakon odavanja počasti mrtvom u po­dru­čnoj mrt­va­č­ni­ci, više od tisuću ljudi uputilo se je s Bušićevim lijesom u crkvu St. Antoine Cles u ko­joj je osam hrvatskih svećenika pre­d­vo­­dilo misno slavlje za dušu pok. Brune Bušića, a prigodnu pro­po­vi­jed održao je fra Leon Galić. Obred pokopa u privremenom gro­bu u groblju Pčre-Lachaise predvodio je upravitelj hrvatske mi­si­je u Pa­rizu isu­so­vac o. Vladimir Horvat. Nad grobom od pokojnika su se op­rostili prijatelji novinar Zlatko Markus i svećenik Vjekoslav Lasić. Kad je uređen Bušićev kupljeni grob, u studenom 1978. san­­duk s njegovim posmrtnim ostacima prenesen je u taj grob.

Bušićevu smrt svjetski su mediji popratili viješću da je ubijen je­dan od hrvatskih vođa. Toga je mišljenja bila i većina hrvatskog naroda. Svakako, Bušićevom smrću naručitelji i izvoditelji njegova uboj­stva zaustavili su započeta revolucionarnija gibanja u hrvatskoj emigraciji, posebno u Europi, a i u hrvatskom narodu općenito,358  skoro jedno desetljeće i koja će se pokrenuti tek u drugoj polovini osam­desetih godina odlaženjem dr. Franje Tuđmana među hrvatsko iseljeništvo.

 Nakon Bušićeve smrti priređene su velike demonstracije protiv jugoslavensko-srpskoga komunističkog terora – u Melbournu (25. listopada 1978.), Sydneyu, Torontu, Frankfurtu...

U prigodi prve obljetnice Bušićeve smrti, 13. listopada 1979. na pariškom groblju Pčre Lachaise, u nazočnosti većeg broja Hrvata njegovih suboraca i prijatelja iz Francuske, SR Njemačke i SAD, ot­kri­ven mu je spomenik s tekstom na hrvatskom i francu­skom je­­ziku. Vjerski obred predvodio je i tada hrvatski dušobrižnik u Pa­­rizu isusovac o. Vladimir Horvat, a prigodni govor održao je nje­­­gov zat­vorski supatnik i politički suborac Franjo Mikulić.

Odmah nakon demokratizacije u Hrvatskoj, 21. kolovoza 1990. Ministarstvo unutarnjih poslova RH podnijelo je Okružnom javnom tužilaštvu u Zagrebu kaznenu prijavu protiv nepoznatoga ubojice Brune Bušića. Na osnovi te prijave Okružno državno odvjetništvo Zagreb 3. veljače 1993. podnijelo je zahtjev za provođenje istrage protiv Vinka Sindičića, tada u zatvoru u Škotskoj, pod sumnjom da je on počinitelj toga zločina. Sudski postupak koji je protiv Sindičića vođen u Županijskom sudu u Zagrebu g. 1999. – 2000. nije potvrdio navode optužnice.359 

Nakon hrvatske nezavisnosti, u prosincu g. 1992. u Zagrebu je osnovana Zaklada “Ante Bruno Bušić”, koja je u tijeku rata pri­ku­p­­ljala humanitarnu pomoć, posebno za ranjene hrvatske branitelje i prognanike, i između ostaloga je pokrenula inicijativu za izgradnju mauzoleja Brune Bušića i prijenos njegovih posmrtnih ostataka iz Pariza u domovinu Hrvatsku što je i učinjeno u listopadu 1999. Uz najveće državne počasti i u nazočnosti velikoga mnoštva poštovatelja Bušićevi su posmrtni ostaci 16. listopada 1999., na 21. obljetnicu njegova ubojstva, pokopani na zagrebačkom groblju Mi­ro­goju, u Dolini branitelja, gdje su pokopani mnogi nedavno poginuli hrvatski bra­ni­telji u borbi za hrvatsku nezavisnost.

***

 Ono po čemu je Bruno Bušić osobito poznat, uz mučeničku smrt, je njegov književnički, istraživačko-novinarski i politički rad koji je u potpunosti bio u službi domovine Hrvatske i hrvat­skoga naroda jer ga je njihova sudbina zaokupljala čitava života. Počeo je objavljivati tekstove – pripovijetke, prikaze, osvrte, članke i studije – još od g. 1952. kao trinaestogodišnjak, a to je, s prisilnim pre­ki­di­ma, nastavio sve do svoje smrti. Tim svojim radom Bušić je u domovini i emigraciji postao nacionalnim simbolom koji je još kao niži gimnazijalac svojim tekstovima skrenuo na sebe pozornost svoga naraštaja, a kasnije šezdesetih i sedamdesetih godina svojim je jasno i stilski oblikovanim tekstovima iz hrvatske povijesne, političke i gospodar­ske problematike upozoravao hrvatski narod na njegovu prošlost i on­dašnjost, te što mora poduzeti da bi osigurao svoju bu­dućnost u društvu slobodnih i suverenih naroda. U emigraciji je posebno postao simbol i zalog nacionalne pomirbe već otprije ug­ra­đene u zajedničkoj svijesti većine hrvatskoga naroda, svojim je te­kstovima o žrtvama u hrvatskom narodu u vrijeme Drugoga svje­t­skog rata posebno srušio mit o Jasenovcu. Zapravo, Bušić je čitav život žrtvovao za domovinu Hrvatsku i hrvatski narod.

Iako se je zbog različitosti pogleda u vrlo važnim pojedinim pitanjima u vezi s hrvatskom prošlošću, ondašnjošću i pristupu re­vo­lucionarnijoj borbi za hrvatsku nacionalnu slobodu razišao s nekim vodećim ljudima u hrvatskoj emigraciji, on je, zapravo, ukupnim svojim angažiranjem u hrvatsku emigraciju unio jednu svježinu, jednu novu snagu, odnosno nove oblike rada i stil borbe koji su na­rušavali dotadašnja već tradicionalna i za mlade učmala gledišta i odnose u postizanju hrvatske nezavisnosti. On je ukupnim svojim radom pokrenuo hrvatski narod, ali i upozorio svjetsku javnost na glavni hrvatski problem – hrvatsku nacionalnu slobodu i ne­za­vi­­snost. Rezultati njegova rada moći će se vrednovati tek kad se istraži odjek njegova djelovanja u praćenjima međunarodnih institucija.

Kao istraživač i novinar Bruno je Bušić svojim tekstovima prido­nosio hrvatskom političkom osvješćivanju i uobličavanju hrvatskih politi­čkih ciljeva. Posebno je uživao velik ugled među sveuči­li­štar­ci­ma čija je zapravo gledišta svojim prilozima uobličavao i ra­di­ka­li­zi­rao. Ukratko, on je uživao velik ugled u očima čitave Hrvatske, i do­mo­vin­­ske i iseljene. Zapravo, Bušić je či­tavim svojim životom ži­vio za Hr­vat­sku i njegovi tekstovi u svoje vrijeme bili su pravo i naj­veće osvje­ženje u hrvatskom političkom razmišljanju, a i danas, bez obzira na moguću promidžbenu opterećenost, njegovi tekstovi imaju svoje veliko zna­če­nje u prikazivanju teške sudbine hrvatskoga naroda u okviru ko­mu­nističke Jugoslavije. Kad se sve to ima na umu, nije čudno što su jugoslavenski partijski i policijski vrhovi u njemu vidjeli glavnu opa­snost za komunističku Jugoslaviju te ga mu­čki ubili u Pa­rizu. Bruno je Bušić osobito postao nacionalnim simbolom u borbi za slobodnu Hrvatsku koncem osamdesetih i u početku devedesetih godina pa sve do danas, što je pridonijelo mno­gim manifestacijama hrvatskoga na­cionalnog osjećaja pod njegovim imenom – od pro­mi­canja njegova značenja do iskazivanja njemu najvećih poštovanja i počasti na razne na­či­ne.360  

 Anđelko Mijatović