Pljevlja

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Pljevlja
grad
350px
Zvaničan grb za grad Pljevlja
Pljevlja na mapi Crne Gore
Pljevlja
Pljevlja
Koordinate: 43°21′24″N 19°21′25″E / 43.356695°N 19.357019°E / 43.356695; 19.357019
DržavaCrna Gora
RegijaŚever
OpštinaPljevlja
Površina
 • Ukupno1346 km²
Nadmorska visina
770 m
Stanovništvo
 (2023)
 • Ukupno16.419
 • Gustina12/km²
Vremenska zonaUTC+1
 • Ljeti (DST)UTC+2
Poštanski broj
84210
Pozivni broj(+382) 052
Registarska oznakaPV

Pljevlja je grad na sjeveru Crne Gore, a na samoj tromeđi sa Srbijom i Bosnom i Hercegovinom. Kroz grad protiču rijeke Ćehotina i Breznica, a u blizini je planina Ljubišnja. Grad je centar energetskog potencijala Crne Gore, važan industrijski, kulturni i obrazovni centar.

Općina Pljevlja je treća po veličini u Crnoj Gori, nakon Podgorice i Nikšića. Prostire se na 1346 km2. Općina broji 30.786 stanovnika prema popisu iz 2011. Pljevaljska opština je jedan od većih privrednih regiona u Crnoj Gori zbog Rudnika uglja i Termo-elektrane.

Historija

[uredi | uredi kod]

Ovaj predio bogat rudama naseljavalo je ilirsko pleme Pirusti.[1] Značajni ilirski tumuli iz perioda željeznog doba nalaze se u Gotovuši. Pirusti su bili poznati kao rudari i od Rima su uživali velike povlastice, a slobodu im je potvrdio konzul Lucije Anicij (vladao 160. godine pne).

U doba Rima, na mjestu današnjih Pljevalja se nalazilo varoško naselje, a u blizini i rimski municipijum sa određenom samoupravom. Ovo naselje u Kominima, kod Pljevalja, do danas nepoznatog imena, označeno je kao „Municipijum S”, a rezultat je postepenog prodiranja rimske politike i urbanizacije iz primorja u unutrašnjost provincije Dalmacije te romanizacije stanovništva. Pretpostavlja se da je Municipijum S, u drugom vijeku nove ere imao oko 40.000 stanovnika. Na natpisu u municipijumu se pominje prisustvo jedne rimske legije (Legio I Adriutix). Ljudi sa ovog područja pored bavljenja rudarstvom, služili su u pomoćnim vojnim jedinicama i bili upućivani van Dalmacije, u druge rimske provincije. Sačuvani su u kamenu urezani pomeni na romanizirane Ilire: vojnika Aurelija Maksima, sina Aurelija Vende, kao i na oficira (beneficijar) Publija Elija Fuscina (Publius Aelius Fuscinus). Kroz municipijum je prolazila značajna rimska saobraćajnica: put je vodio od Risna ka Nikšiću, prema sjeveru, a kod Komina, u blizini današnjih Pljevalja, račvao se u dva pravca, vodeći dalje, u unutrašnjost. Grad definitivno propada u šestom vijeku najezdom Slovena i Avara.

U srednjem vijeku Pljevlja je karavanska stanica i zajedno sa trgom Prijepolje, Pljevlja su najjače trgovačko naselje u Polimlju. Kroz mjesto je prolazio važan trgovački put, koji će dati značajan poticaj razvoju naselja. Put je povezivao Dubrovnik sa Solunom (preko Skoplja) i Carigradom (preko Niša). Bogatstvu grada je pored trgovine i karavanskog puta za Carigrad, doprinosilo i rudarstvo. U rudniku "Šuplja Stijena" olovo i cink su vadili još Sasi. Pljevljaci su, prvo preko Dubrovnika a kasnije i sami, u Italiju, u znatnim količinama izvozili kože, vosak, olovo, živu... Naselje se[α 1] zvalo „Breznik”, po istoimenoj rijeci koja je kroz njega proticala. Područje župe Breznice, u 11. vijeku je u sastavu države Duklje, mada je generalno priznavana vrhovna vlast Romejskih careva. Krajem 12. vijeka područje današnjih Pljevalja potpada pod vlast velikog župana Zavide i njegovog sina Stefana (Nemanja) a potom ulazi u sastav Kraljevine Srbije (Stefan Prvovjenčani). Nakon konačnog pada Srpskog carstva 1371. godine, Kukanj je od 1373. posjed moćne porodice Kosača, u okviru Bosanskoj državi pa zatim Kraljevine Bosne. Istaknutu ulogu u Pljevljima imali su trgovci Tvrtkovići, Petkovići i Novakovići. Početkom 15. vijeka javlja se današnje ime Pljevlja, koje se pominje u dubrovačkim izvorima, 1430. godine, a potiče od pljevara na manastirskim posjedima. Njihovi će se srednjovjekovni posjedi po tituli hercega Stefana Vukčića Kosače i prezimenu njegovih nasljednika (Hercegovići) nazvati Hercegovina, odnosno Stara Hercegovina (jugoistočni krajevi ove oblasti u Crnoj Gori, kao i oblast Mileševe). Godine 1448. herceg Stefan svoju teritoriju proglasio je Vojvodstvom od Svetog Save, u želji za obnavljanjem urušene srednjovjekovne srpske države i očiglednim pretenzijama na srpski presto. Herceg Stefan Vukčić Kosača je bezuspješno pokušavao odbiti Turke od svojih posjeda. Najprije je izgubio svoje sjeverne posjede. Naime, godine 1463. kod Pljevalja, na rijeci Breznici, izgubio je bitku sa Osmanlijama i naselje je palo u turske ruke. Herceg se iz palog područja povukao u Novi (Herceg Novi) ali su Osmanlije i ovaj grad zauzele 1483. godine.

Nahija Kukanj, čiji su Pljevlja bili centar, osnovana je neposredno po padu ovog dijela stare Hercegovine pod osmansku vlast. U osmanskim izvorima prvi put se pominje u sumarnom popisu 1469. godine. Džemati Cvetka, Brajka, Gojaka i Vitomira ljetovali su u mjestima: Zasada, Ljubišnja, Konjsko Polje, Obzir, Lješnica i Hranac. U osmanskim izvorima, Pljevlja se pominju kao pazar (trg) Pljevlja, ali i kao Taslidža (Taşlıca, kamenita banja). U 16. vijeku, poznati su kao karavan-saraji, za odmor putnika i trgovaca. Za turske okupacije, Pljevlja su pripadala hercegovačkom sandžaku (pljevaljski kadiluk). Prethodno, Pljevlja su bila sjedište nahije Kukanj, u okviru Drinskog kadiluka. Od 1572. godine, kada je osnovan novi Pljevaljski kadiluk.[2] Pljevlja su zvanično sjedište hercegovačkog sandžak-bega. Za vrijeme turskog popisa stanovništva 1475/77. godine u Taslidži popisano je 110 hrišćanskih i nijedno muslimansko domaćinstvo. Tek u popisu iz 1516. godine od 150 domaćinstava, 130 je bilo hrišćanskih, a 20 muslimanskih. 1570. godine popisani su konvertiti u prvom pojasu kao: Pervana, sin Miloša, Ilijas, sin Bojića, Hurem sin Vukanov, Skender, sin Vlatka, dok je mnogima uz njihovo ime pisalo da su sinovi Abdulaha (božiji robovi, zapravo novi muslimani). Otac Muhameda je po muslimankoj verziji bio paganin, neznabožac i zvao se Abdulah. Po toj analogiji i svi novi muslimani su u popisima mogli staviti pravo hrišćansko ime svoga oca ili navesti da im je otac Abdulah, što nije odgovaralo istini, ali je ličilo na Muhamedovu okolnost. Popis iz 1585. godine pokazuje 14 muslimana čijim očevima je bilo ime Abdulah, a osmoro muslimana su bili sinovi Srba hrišćana. Bilo je i onih koji nisu krili ime oca pa su popisani kao Šain, sin Nikole, Hasan Jovanov, Murat Milošev, Hamza, sin Đurin, Hasan, sin Miloša...[3] Po Evliji Čelebiji, Pljevlja su 1682. godine imala 700 kuća i 10 mahala, pola hrišćanskih, pola muslimanskih.

Velika eksplozija baruta, 1818. godine, uništila je svu čaršiju. Po podacima iz 1837. godine, Pljevlja su brojala 3000 stanovnika. Sredinom 19. vijeka dolazi do prvih organizovanih otpora Osmanskom carstvu, u vidu četovanja, kao i pojavom hajduka. Istaknute četovođe iz Pljevaljskog kraja bili su Ristan Šarac i Mićo Gluščević, koji su organizovali otpor, a učesnici su bitke na Šarancima 1866. godine. U vremenu od 1880. do 1912. godine, u Prevljima se nalazio središte Pljevaljskog sandžaka. Godine 1906. stanovništvo Pljevaljskog kraja podiglo je ustanak protiv zavojevača — tzv. „Raonička buna”. Naime, osmanska civilna vlast je poslije dvije nerodne godine povećala porez raji, a bilo je predviđeno da se porez plati po plugu (raoniku); nakon početnih uspjeha ustanika, oslobođen je gotovo čitav prostor današnjih opština Pljevlja i Bijelo Polje. Buna je ugušena na jesen 1906. godine intervencijom turskog garnizona u Prizrenu čiji je komandant divizije bio Šemsi-paša Biševac, uz učešće artiljerije i podršku austrougarskih trupa. Gušenje bune pratile su velike odmazde, ali je miješanjem Srbije i Crne Gore — život djelimično normalizovan. Austrougarska je na osnovu odluka Berlinskog kongresa imala pravo da drži garnizone u svim većim mjestima u Novopazarskom sandžaku, zbog čega drži svoj garnizon u Pljevljima od 1878. do 1908. godine. Civilna vlast je pripadala Osmanskom carstvu.

Nakon oslobođenja od austrougarske vlasti, od 1908. godine naselje je ponovo potpalo pod Osmansku vlast, u sastavu Kosovskog vilajeta. U Prvom balkanskom ratu, Pljevlja su branili dijelovi turskog odreda iz Sjenice, a oslobođena su od strane vojske Kraljevine Crne Gore, 27. oktobra 1912. godine. Javorska brigada srpske vojske je mirno ušla u gradić 15. maja 1913. godine. Dočekala ih je ispred mjesta delegacija najviđenijih građana muslimana, među kojima je bio i pravoslavni Srbin — Voja Đenasijević. Vlast je, pod određenim uslovima, predata komandantu javorske vojske — pukovniku Anđelkoviću.[4] Pljevlja je tada imala 16.000 stanovnika, od kojih je polovina stanovnika bilo pravoslavno i neznatnog broja katoličko. Od javnih zdanja isticalo se šest džamija i oficirska kasina, dok su kasarne bile izvan grada. Londonskim ugovorom o miru, 30. maja 1913. godine, Pljevlja su kao neodvojiv dio Stare Hercegovine pripala Kraljevini Crnoj Gori. U Prvom svjetskom ratu, 2. decembra 1915. godine, zauzela ih je austrougarska 62. divizija. Tom prilikom, pljevaljski bataljon sa sandžačkim bataljonom, u sastavu crnogorske sandžačke vojske, povukao se na jug, gdje su sačekali neprijatelja i u bici kod Mojkovca (6/7. januara 1916. godine) pobjedom zakratko zaustavili napredovanje austrougarske vojske.

Pljevlja su oslobođena u novembru 1918. godine i ušla je u sastav Kraljevine S.H.S. U septembru 1935. otvoren je put Tara—Pljevlja, dionica Durmitorskog druma prema Nikšiću; u isto vrijeme je postavljen kamen-temeljac elektrocentrale.[5][6] Elektrika je uvedena 1936. godine, a u to vrijeme se postepeno zamjenjivao i stari turski vodovod. Grad je navodno davao najveći procenat regruta.[7]

Dana 1. decembra 1941. odigrala se Pljevaljska bitka, kada su partizanske jedinice NOP-a napale talijanski garnizon koji je držala 5. alpska divizija „Pusteria” iz Brunica . Bitka je završila talijanskom pobjedom i povlačenjem partizana. 20. novembra 1943. je u Pljevljima utemeljeno Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Sandžaka, vrhovno rukovodstvo narodne vlasti u Sandžaku. Pljevlja je 15. maja 1946. proglašena za grad.[8] Naselje Moćevići je najsjevernije naselje Crne Gore.[9] Dijelom općine proteže se Nacionalni park Durmitor.[10] Poslije II. svjetskoga rata došlo je do ozbiljnijih geoloških istraživanja i na prostoru općine pronađene su, pored ugljena, koji se nalazi na više mjesta, rude olova i cinka, željeza, bakra, antimona, barita kao i laporac, gips, kvarc, siga, mramor. Za sada se eksploatira ugljen u Pljevljima i Borovici, a olovo i cink u rudniku "Šuplja Stijena", udaljenom tridesetak kilometara od Pljevalja. Poslije Drugoga svjetskog rada u Kovaču je jedno vrijeme rudarenjem vađen i barit.

U 2005. godini na saboru u manastiru Žitomislić SPC je kanonizovala Milorada Macu Vukojičića i Slobodana Šiljka, pravoslavne sveštenike, koje je 1945. osudio i streljao Vojni sud komande u Beranama pod optužbom da su sudelovali u teškim zločinima nad stanovništvom u Pljevljima 1943. i 1944. godine. Posebno su bili okrutni prema suprugama partizana. Na ovu crkvenu odluku reagovale su porodice poklanih ali im je odgovoreno kako je „to unutrašnja stvar SPC”. Crnogorska televizija snimila je dokumentarac u kojem pljevaljski svedoci pričaju o užasnim Macinim zločinima.

Toponim

[uredi | uredi kod]

Legenda kaže da su Pljevlja dobila ime po pljevi koju je vjetar raznosio po gradu sa bogatih manastirskih imanja na kojima se razvijalo žito.

Simboli

[uredi | uredi kod]

Grb Pljevalja ima tri linije pri dnu koje predstavljaju tri rijeke koje protiču kroz gradove: Breznicu, Ćehotinu i Vezičnicu. Prvi sloj je sahat-kula iz centra Pljevalja, a u zadnjem dijelu su gradska vijećnica i najveći luk mosta preko rijeke Tare koji povezuje opštinu Pljevlja sa ostatkom Crne Gore. Boje su plava, bijela i crvena i predstavljaju sveslavenski trobojni sustav.

Zemljopis

[uredi | uredi kod]

Grad se nalazi na nadmorskoj visini od 770 metara. Općina graniči s općinama Žabljak, Bijelo Polje i Mojkovac u Crnoj Gori, te republikama Srbijom i Bosnom i Hercegovinom. S ukupnom površinom od 1.346 km2, treća je najveća općina u Crnoj Gori. Poslije Drugog svjetskog rata geološka istraživanja pokazala da podzemlje područja Pljevalja ima značajna nalazišta minerala tj. uglja, olova, cinka, željeza, bakra, antimona, barita, laporca, gipsa, varca, sige, mermera.

Klima

[uredi | uredi kod]

Klima u Pljevljima je raznolika, ide od umjerene do planinske. Planinska je izražena u selima ka Durmitoru, dok je umjerena do rijeka. U pljevaljskoj kotlini je umjerena klima. Zime su sa dosta snijega, a ljeta sa dosta sunca.

Klimatološki medijani za Pljevlja (normalne 1991.–2020., ekstremi od 1948. do danas)
Mjesec jan-sij feb-velj mar-ožu apr-tra maj-svi jun-lip jul-srp aug-kol sep-ruj okt-lis nov-stu dec-pro godina
Apsolutni maksimum (°C) 16,4 22,7 25,0 29,3 33,1 34,7 37,3 38,7 36,3 29,5 25,6 17,3 38,7
Srednji maksimum (°C) 3,8 6,7 11,0 15,6 20,6 24,6 26,7 27,4 22,1 17,5 10,7 4,3 15,9
Srednji minimum (°C) −5,3 −4,2 −1,0 2,8 6,9 10,6 11,8 11,7 8,6 4,6 0,6 −3,6 3,6
Apsolutni minimum (°C) −29,4 −26,2 −21,0 −10,1 −3,8 −2,0 2,2 −0,2 −6,4 −7,6 −23,4 −27,0 −29,4
Precipitacija (mm) 46,4 60,0 55,6 62,7 76,6 81,4 76,1 56,9 70,2 70,4 73,2 66,9 7964
Relativna vlažnost (%) 83 78 73 70 71 74 72 72 76 78 81 85 76,1
Broj sunčanih sati 50,8 79,0 125,8 146,6 174,2 179,7 236,3 224,0 171,4 132,2 72,6 35,7 16283
Izvor: Nacionalna oceanska i atmosferska administracija[11]


Naseljena mjesta

[uredi | uredi kod]
Naseljena mjesta
  • Alići
  • Beljkovići
  • Bjeloševina
  • Bobovo
  • Boljanići
  • Borišići
  • Borova
  • Borovica
  • Boščinovići
  • Brda
  • Bujaci
  • Bukovica
  • Burići
  • Bušnje
  • Cerovci
  • Crljenice
  • Crni Vrh
  • Crno Brdo
  • Crnobori
  • Čardak
  • Čavanj
  • Čerjenci
  • Čestin
  • Demići
  • Donja Brvenica
  • Dragaši
  • Dubac
  • Dubočica
  • Dubrava
  • Durutovići
  • Dužice
  • Đuli
  • Đurđevića Tara
  • Geuši
  • Glibaći
  • Glisnica
  • Gornja Brvenica
  • Gornje Selo
  • Gotovuša
  • Gradac
  • Gradina
  • Grevo
  • Guke
  • Horevina
  • Hoćevina
  • Jabuka
  • Jagodni Do
  • Jasen
  • Jahovići
  • Jugovo
  • Kakmuži
  • Kalušići
  • Katun
  • Klakorina
  • Kovačevići
  • Kovači
  • Kozica
  • Kolijevka
  • Komine (Komini)
  • Kordovina
  • Kosanica
  • Kotlajići
  • Kotline
  • Kotorac
  • Košare
  • Kržava
  • Krćevina
  • Krupice
  • Kruševo
  • Kukavica
  • Kutuša
  • Lađana
  • Lever Tara
  • Leovo Brdo
  • Lijeska
  • Lugovi
  • Ljutići
  • Ljuće
  • Madžari
  • Male Krće
  • Maoče
  • Mataruge
  • Meljak
  • Metaljka
  • Mijakovići
  • Milakovići
  • Milunići
  • Mironići
  • Moćevići
  • Moraice
  • Mrčevo
  • Mrčići
  • Mrzovići
  • Nange
  • Obarde
  • Odžak
  • Ograđenica
  • Orlja
  • Otilovići
  • Paljevine
  • Pauče
  • Petine
  • Pižure
  • Plakala
  • Planjsko
  • Pliješ
  • Pliješevina
  • Pljevlja
  • Poblaće
  • Podborova
  • Popov Do
  • Potkovač
  • Potkrajci
  • Potoci
  • Potpeće
  • Potrlica
  • Pračica
  • Prehari
  • Premćani
  • Prisoji
  • Prošće
  • Pušanjski Do
  • Rabitlje
  • Radosavac
  • Rađevići
  • Ravne (Ravni)
  • Romac
  • Rudnica
  • Rujevica
  • Selac
  • Selišta
  • Sirčići
  • Slatina
  • Srećanje
  • Stančani
  • Stranice
  • Strahov Do
  • Šljivansko
  • Šljuke
  • Šula
  • Šumani
  • Tatarovina
  • Tikova
  • Trnovice
  • Tvrdakovići
  • Uremovići
  • Varine
  • Vaškovo
  • Velike Krće
  • Vidre
  • Vijenac
  • Vilići
  • Višnjica
  • Vodno
  • Vojtina
  • Vrba
  • Vrbica
  • Vrulja
  • Vukšići
  • Zabrđe
  • Zaselje
  • Zbljevo
  • Zekavice
  • Zenica
  • Zorlovići
  • Židovići

Demografija

[uredi | uredi kod]
Godina Stanovnika
1921 6.356
1931 5.900
1948 6.101
1953 7.202
1961 10.552
1971 14.511
1981 17.440
1991 20.889
2003 21.377
2011 19.136
2023 16.419

U naselju Pljevlja živi 16.059 punoletnih stanovnika, a prosečna starost stanovništva iznosi 35,5 godina tj. 34,7 kod muškaraca i 36,3 kod žena. U naselju ima 6.493 domaćinstva, a prosečan broj članova po domaćinstvu je 3,29. Stanovništvo u ovom naselju veoma je heterogeno, a u poslednja tri popisa, primećen je porast u broju stanovnika.

Demografske tabele
Grafik promene broja stanovnika tokom 20. veka
Etnički sastav prema popisu iz 2003.[12]
Srbi
  
10997 51.44%
Crnogorci
  
4963 23.21%
Muslimani
  
2437 11.40%
Bošnjaci
  
1696 7.93%
Jugosloveni
  
34 0.15%
Hrvati
  
12 0.05%
Makedonci
  
11 0.05%
Albanci
  
8 0.03%
Rusi
  
5 0.02%
Slovenci
  
4 0.01%
Mađari
  
3 0.01%
Nemci
  
2 0.00%
nepoznato
  
67 0.31%


Sport

[uredi | uredi kod]
Gradski stadion.

Pored industrije, najsjeverniji grad Crne Gore ima i bogatu sportsku historiju. Pljevlja su proslavili rukometaši a u novijoj historiji fudbaleri, košarkaši i biciklisti. Od imena treba spomenuti slavni rukometaš Smaja Čengića, braću Peruničić, fudbalera Ivana Fatića, košarkaša Slavka Vraneša, biciklistu Gorana Cerovića. U gradu postoje Košarkaški klub KK Pljevlja, koji se nekoliko puta takmičio u Prvoj ligi Crne Gore, i fudbalski klub FK Rudar Pljevlja, klub prvoligaš osnovan 1920. godine i pobjednik prvenstva u sezonama 2009/10. i 2014/15. Gradski Stadion pod Golubinjom dijeli sa niželigašem FK Pljevlja 1997. Grad ima dva značajna rukometna kluba RK Pljevlja i RK Rudar Pljevlja. Rudar je osnovan 1957. godine i igrao je nekoliko sezona u Saveznom prvenstvu Jugoslavije.

Privreda

[uredi | uredi kod]

Rudnik uglja A. D. Pljevlja je najveći privredni kolektiv u Pljevljima i svojim razvojem, veličinom i brojem zaposlenih kojih danas ima oko 1.100 bio je jedan od generatora ukupnog razvoja Pljevalja i općeg standarda grada. Najveća godišnja proizvodnja zabilježena je 1985. godine, kada je iskopano blizu 2.700.000 tona lignita, a Rudnik se već približava broju od 45 miliona iskopanih tona uglja do sada. Termoelektrana TE „Pljevlja” je počela sa radom 1982. godine i ukupne je snage 210 MW. Proizvodi oko 40% električne energije u Crnoj Gori (od 1982. godine do danas preko 15 milijardi KWh), a koristila je pretežno ugalj iz obližnjeg površinskog kopa „”Borovica”, dok danas primarna količina uglja dolazi sa kopa „Potrlica”.

U posljednjih nekoliko godina u Pljevljima je došlo do formiranja više od 300 privatnih preduzeća koja se bave svim vidovima biznisa od proizvodnje, građevinarstva, trgovine, ugostiteljstva do raznih usluga. Ukupan broj zaposlenih u Pljevljima je nešto iznad 6.500, u svim sektorima privrede.

Mediji

[uredi | uredi kod]

„Pljevaljske novine” su dvomjesečni list lokalnog karaktera osnovan 1. novembra 1960.. Od 1990-ih godina su uređivačkom linijom u kratkom vremenu uspjele da ostanu jedine novine u Crnoj Gori i regionu poslije Drugog svjetskog rata.

Istaknute ličnosti

[uredi | uredi kod]

Znamenitosti

[uredi | uredi kod]

Na predgrađu Pljevalja nalaze se ostaci mjesta Municipiuma S iz rimskog doba.

Najznačajnije religijske znamenitosti predstavljaju manastir Sveta Trojica, izgrađen u 12. vijeku i ponos lokalne pravoslavne kulture, te Husein-pašina džamija, izgrađena u 16. vijeku i jedan od najljepših bisera islamske arhikteture na Balkanu. Džamija je nedavno renovirana. U gradu se nalazi crkva Svete Petke. Iz srednjovjekovnog perioda, ostali su i relativno dobro očuvani ostaci Kastruma Koznik, na oko dvadeset kilometara jugoistočno od današnjih Pljevalja.

Galerija slika

[uredi | uredi kod]

Gradovi pobratimi

[uredi | uredi kod]

Povezano

[uredi | uredi kod]

Bilješke

[uredi | uredi kod]
  1. po Jeričeku i od 19. vijeka formiranom mišljenju.

Reference

[uredi | uredi kod]
  1. A. Evans: "Antiquarian researches in Illyricum", Westminster – 1883. –III-IV )
  2. "Novopazarski zbornik", Novi Pazar 40/2017.
  3. Selimović, Salih (2017). Raška ili Sandžak. Beograd: Srpska radikalna stranka. str. 15. 
  4. "Balkanski rat u slici i reči", Beograd 19. maj 1913.
  5. "Vreme", 20. sept. 1935
  6. "Vreme", 25. sept. 1935
  7. "Vreme", 30. juli 1937
  8. Zakon o proglašenju varoši Pljevlja gradom (Službeni list NR Crne Gore, br. 9 od 15-V-1946)
  9. SG CG – 2005., ibid., str. 18.
  10. SG CG – 2005., ibid., str. 19.
  11. „Pljevlja Climate Normals for 1991-2020” (CSV). National Oceanic and Atmospheric Administration. Pristupljeno 15 September 2024. 
  12. Knjiga 1, Stanovništvo, nacionalna ili etnička pripadnost, podaci po naseljima, Republički zavod za statistiku, Podgorica, septembar 2004, ISBN 978-86-84433-00-0
  13. Knjiga 2, Stanovništvo, pol i starost, podaci po naseljima, Republički zavod za statistiku, Podgorica, oktobar 2004, COBISS.CG-ID 8489488

Literatura

[uredi | uredi kod]
  • Terzić, Slavenko, ur. (2009). Istorija Pljevalja. Cetinje: CIP katalogizacija u publikaciji Centralne narodne biblioteke Crne Gor. 
    • Ćirković, Sima (2009). „Pljevlja u srednjem veku”. Istorija Pljevalja. Pljevlja: Opština Pljevlja. str. 69-89. 
    • Terzić, Slavenko (2009). „Pljevlja na putu u novo doba 1804 -1913”. Istorija Pljevalja. Pljevlja: Opština Pljevlja. str. 175 - 277. 
    • Starovlah, Miloš; Grbović, Milosav (2009). „Obrazovanje”. Istorija Pljevalja. Pljevlja: Opština Pljevlja. str. 517 - 535. 
    • Petrović, Jovan (2009). „Kultura”. Istorija Pljevalja. Pljevlja: Opština Pljevlja. str. 13 - 20. 
    • „Geografija - Rudno blago”. Istorija Pljevalja. Pljevlja: Opština Pljevlja. 2009. str. 535 - 555. 

Vanjske veze

[uredi | uredi kod]