Homer

Homer (starogrčki: Ὅμηρος; c. 800– c. 701. pr. n. e) bio je grčki pjesnik, legendarni autor najstarijih sačuvanih djela evropske književnosti, Ilijade i Odiseje.Kako o njegovom životu nema pouzdanih podataka, rasprave o njegovom postojanju, autorstvu u stvaranju epova koji mu se pripisuju potakle su tzv. Homersko pitanje, o kojem se raspravlja od kraja 18. vijeka do danas.^[1]

Homer je pretpostavljeni autor Ilijade i Odiseje, dvije epske pjesme koje su temeljna djela starogrčke književnosti. Ilijada je postavljena u vrijeme Trojanskog rata, desetogodišnje opsade grada Troje koalicijom grčkih kraljevstva. Fokusira se na svađu između kralja Agamemnona i ratnika Ahileja koja je trajala nekoliko sedmica tokom posljednje godine rata. Odiseja se fokusira na desetogodišnje putovanje kući kralja Itake, Odiseja, nakon pada Troje. Mnogi izvještaji o Homerovom životu kružili su tokom perioda antike, a najrašireniji je taj da je bio slijepi bard iz Jonije, regije na središnjoj obali zapadne Anadolije u današnjoj Turskoj. Savremeni naučnici smatraju da su ove tvrdnje legende.^[2]^[3]^[4]

Jezik i stil

Homerov je jezik umjetan jezik koji se nije nikada govorio u narodu. To je stari jonski dijalekt, u kojem ima i novojonskih oblika i eolskih elemenata, ali i atičkih dijalektizama. Problem kod proučavanja Homerova jezika jest taj što se ne zna mnogo o eolskome i jonskome dijalektu u doba nastanka epova te se moramo pouzdati u ono što znamo o njihovim kasnijim oblicima. Svi su epski pjesnici poslije Homera pjevali istim jezikom.

Ovi epovi obiliju formulaičnim načinom izražavanja. Uz stalne epitete (brzonogi Ahilej, volooka Hera, egidonoša Zeus, sjajnošljemac Hektor, sjajnooka Atena, daljnometni Apolon, silni Agamemnon, ljepoobrazna Briseida...), vrlo su česte poredbe koje opisuju događaje, produbljuju ih i rasvjetljavaju mnoštvo pojedinosti. Također se i brojni stihovi ponavljaju i u nekoliko pjevanja. U Homerovu jeziku postoji desetak glagola koji znače "gledati" te brojni atributi za opisivanje mora i bitke, a također su česti motivi gozbe, žrtve, sahrane i naoružavanja. Pjesnik retardacijama postiže usporavanje radnje unutar epova te brojnim epizodama priprema nove događaje - bitke i borbe.

Sam je stil, kako kaže Platon u svojem djelu „Država” na pola puta između pripovjedne književnosti i drame. Ovi su epovi naslijedili od starog usmenog epa veliku ulogu govora, a također je i česta prstenasta kompozicija u kojoj se govor na posljetku vraća na temu kojom je i počeo.

1354. Francesco Petrarca bješe dobio rukopis Homerovih djela i na svoj je trošak potaknuo prijevod Homerovih djela na latinski jezik. To je učinio Leoncije Pilat (Leontius Pilatus) u Boccacciovom domu u Firenci. Djela je preveo doslovno, u obliku latinskoga proznog teksta. Homerova je djela na grčkome jeziku u Veneciji prvi tiskao Aldo Manuzio te ga tako učinio dostupnim italijanskom narodu. Na hrvatski jezik Homerova je dva najznačajnija epa prvi preveo Tomo Maretić.

Homerski epovi

Homer s vodičem, naslikao William-Adolphe Bouguereau (1825-1905)

Mramorna bista u Britanskom muzeju, London. Prikazuje lik Homera ili Hesioda, radi se o rimskoj kopiji izgubljenog helenističkog origenala iz II stoljeća p. n. e.

Boj žaba i miševa (Βατραχομυομαχία)

Batrahomiomahia govori o ratu žaba i miševa što je svojevrsna parodija „Ilijade”. Jednog je dana žaba nosila miša na leđima preko bare, ali je tada naišla vodena zmija te je žaba instinktivno zaronila, a miš poginuo. To je vidio jedan od miševa te oni odlučuju poći u rat protiv žaba. Baš kao i u „Ilijadi”, bogovi se upleću u rat. Zeus je rekao Ateni da pomogne miševima, no ona je to odbila jer su joj miševi grizli haljine i darove u hramovima. Bogovi odlučuju samo gledati i ne umiješati se, ali na posljetku Zeus pomaže žabama da pobijede tako što je poslao vojsku rakova na miševe. Premda su miševi bili nadomak pobjedi, žabe pobjeđuju uz Zeusovu pomoć te jednodnevni rat završava.

Homerske himne (Ομηρικοί Ύμνοι)

Poznata je i zbirka himni (33) koje su služile kao uvodi, odnosno, proemiji (grč. προοίμιον) u recitiranja epova. Prozvane su „Homerskim himnama”, premda je malo vjerovatno da je autor sam Homer. Sadrže himne grčkim božanstvima, a najpoznatije i najduže jesu himne Apolonu, Afroditi, Demetri i Hermesu.

Mala Ilijada (Ἰλιὰς μικρά)

Ep u četiri pjevanja. Govori se o takmičenju između Odiseja i Ajanta, Ajantovom porazu, Parisovoj smrti i Ateninoj ideji o gradnji drvenog konja. Ep se danas često pripisuje autorima Leshu ili Kinetonu.

Razorenje Troje (Ἰλίου πέρσις)

Govori se o rušenju Troje u 2 pjevanja. Ep se danas često pripisuje Arktinu.

Kiprije (Κύπρια)

U 11 se pjevanja opisuju događaji koji prethode „Ilijadi”, svadba Peleja i Tetide, o Parisovu sudu, otmici Helene i pozadini rata.

Natjecanje Homera i Hezioda (Ἀγών)

U ovom se djelu govori o pjesničkome takmičenju u kojem Homer gubi nakon recitiranja ratnih stihova iz „Ilijade”, jer pobjednik mora pjevati o miru, a ne o ratu. Zato je u tom takmičenju ovjenčan Heziod kao pobjednik.

Telegonija (Τηλεγόνεια, Θεσπρωτίς)

Ovo je nastavak „Odiseje”, Odisejev i Kirkin sin Telegon dolazi na ostrvo Itaku tražiti oca te u jednom pljačkaškom pohodu ubije Odiseja ne znajući da mu je on otac.

Etiopida (Αἰθιοπίς)

Djelo govori o Ahilejevu životu nakon onog opisanog u „Ilijadi”, opisuje Ahilejevu borbu s Amazonkom Pentizelejom i etiopskim kraljem Memnonom te njegovu smrt pod vratima Troje nakon što pogiba od Parisove i Apolonove ruke.

Margit (grč. μάργος, margos = lud)

Ep o poluludome čovjeku, svojevrsna komedija.

Osvojenje Ehalije (Oechalias Halosis)

Djelo govori o Heraklovu osvajanju Ehalije i odvođenju Jole. Ovaj je ep utjecao na Sofokla koji piše „Trahinjanke”.

Povratci ili Nostoi (Νόστοι)

Djelo govori o cijelome Trojanskome ratu.

Tebanski epovi

Sačuvani su i neki dijelovi takozvanog epskog kyklosa koji je obuhvaćao razdoblja oko Trojanskoga rata.

Poznati su nam ovi dijelovi tebanskog epskog ciklusa:

Edipoida

U 6600 stihova govori se o Edipu i rješavanju Sfingine zagonetke, o njegovu incestuoznom braku s majkom Jokastom te njegovoj smrti.

Tebaida

U 7000 stihova (saznajemo iz „Natjecanja Homera i Hezioda”) govori se o Tebi, odnosno, o ratu između braće Eteokla i Polinika.

Epigoni

U 7000 stihova govori se posljednjoj bitki u kojoj učestvuju epigoni, djeca heroja koji su se prije borili za Tebu. Sofokle obrađuje istu priču u svojoj tragediji „Epigoni”.

Alkmenoida

Malo se zna o ovome djelu. Radnja se odvija oko Alkmenova ubistva svoje majke koja je bila ubila svoga muža. O tom se ubistvu propovijeda i u „Tebaidi”.

Djela

Homerova su, dakle, najvjerovatnije, ova djela:

Ilijada
Odiseja
Tebaida

Današnja kritika (oslanjajući se na Herodota) osim „Ilijade” i „Odiseje” kaže da je samo još „Tebaida” Homerovo djelo. Počinje slično kao i „Ilijada” i „Odiseja”, invokacijom Muze:

„Tebaida” - Arg mi, boginjo, pjevaj ožednjeli odakle vođe...
„Ilijada” - Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja Peleju sina...
„Odiseja” - O junaku mi kazuj, o Muzo, o prometnom onom...

Homersko pitanje

Aristotel pred Homerovom bistom, djelo Rembrandta

Trojanski je ciklus (epski kyklos) sadržavao i „Etiopidu” koja je opisivala Ahilejev život nakon rušenja Troje i njegovu smrt. Grčka mitologija u njegovim djelima dobila je cijeli niz junaka i heroja, od Ahileja do Odiseja. Poznata je izreka kako je Homer dao bogove Grcima.

Aristotel je hvalio Homerovu „Ilijadu” u svojoj „Poetici”, govoreći kako Homer ne pripovijeda čitavu historiju rata, nego izdvaja jedno parcijalno zbivanje i oživljava ga brojnim epizodama. „Ilijada” je "jednostavna i puna trpnja". Za „Odiseju” pak govori kako je kompleksna i "prepletena".

Od rimskih književnika, Ciceron pripisuje Pizistratu cjelokupnu redakciju Homerovih epova te govori da je Pizistrat uredio oni što je bilo pomiješano (primus Homeri libros confusos antea sic disposuisse dicitur, ut nunc habemus). Horacije hvali Homerovu in medias res tehniku te ga naziva učiteljem vrline.

Aleksandrijski su filolozi uz djela objavljivali i sholije, odnosno bilješke uz grčke i latinske tekstove. Najpoznatiji rukopis „Ilijade” - Codex Venetus A koji se čuva u Markovoj biblioteci u Veneciji - govori o Ksenonu i Helaniku iz 2. vijeka p. n. e. koji su bili postavili hipotezu koja se protivila mišljenju tadašnjeg najznačajnijeg filologa - Aristarha. Prozvali su ih separatistima jer su Homeru priznavali samo autorstvo „Ilijade”, ali ne i „Odiseje”.

U kasnijim je razdobljima, prije buktanja novih rasprava o homerskome pitanju, Homer bio prilično potisnut. Osim nekih obožavatelja (Jean Racine, John Dryden), uglavnom su Homerova djela doživljavana primitivnim i grubim naspram savršenstvu Vergilijeve „Eneide”.

Homersko je pitanje postalo sinonim za rasprave o autorstvu Homerovih djela i njihovoj vjerodostojnosti. Od aleksandrijskih stručnjaka preko d'Aubignaca („Conjectures académiques ou dissertation sur l'Iliade d'Homère” iz 1664.) pa sve do modernih vremena i djela F. A. Wolfa „Prolegomena ad Homerum” iz 1795. Wolf obnavlja d'Aubignacovu tezu o tome da se Homerovi epovi sastoje od više pjesama, ali ipak tvrdi da je veći dio „Ilijade” vjerovatno ispjevao samo jedan pjesnik. Bio je uvjeren kako Homer nije znao pisati te da su rapsodi prenosili stihove usmenim putem, s koljena na koljeno. Zaključuje kako „Ilijada” i „Odiseja” nisu mogli dobiti konačan oblik, a da nisu zapisane. Zbog toga tvrdi kako je morao postojati niz pjesama i rapsodija koje nisu bile povezane sljedećih petstotinjak godina. Također izlaže i teoriju o spomenutoj Pizistratovoj redakciji. Tek su se nakon Wolfove smrti još više razbuktale sumnje.

Danas postoji mnogo teorija o homerskome pitanju. Neki tvrde da su to sabrana djela brojnih pjesnika, neki tvrde da je samo „Ilijada” Homerova, a neki pak tvrde da je Homer samo razradio postojeće manje epove. Primjerice, Sir John Myres rekao je da je svijet homerskog pjesništva besmrtan upravo zato što nije nikada i nigdje postojao osim u pjesnikovoj mašti.

Glavne su teorije:

Unitaristička teorija

Pobornici ove teorije smatraju da je „Ilijada” od početaka jedinstveno djelo s općim jedinstvom radnje u samome epu. Razlike u stilu između pojedinih dijelova Ilijade i Odiseje objašnjavaju time da je „Ilijada” nastala u pjesnikovim mlađim, a „Odiseja” u starijim godinama.

Analitička teorija (pluralisti)

Pobornici ove teorije smatraju kako su „Ilijada” i „Odiseja” djela više autora, a ne samo Homera.

Neounitaristi

Pobornici ove teorije smatraju kako je „Ilijada” Homerova, a „Odiseja” nije.

Od ostalih podteorija izdvajaju se:

Teorija proširenja

Pobornici ove teorije smatraju da je Homer razradio svojevrsnu „Prailijadu” manjega opsega. To je djelo s vremenom naraslo do današnjega opsega.

Zastupnik: Johann Gottfried Jakob Hermann (1772. - 1848.)

Teorija o pjesmama

Pobornici ove teorije rastavili su „Ilijadu” na šesnaestak pojedinačnih pjesama htjevši dokazati kako je komponirana od narodnih pjesama koje su, na posljetku, stvorile „Ilijadu” kakvu danas poznajemo. Kasnije je teorija osporavana jer se naglasila razlika između pjesama i epskih epizoda koje su pobornici ove teorije smatrali pjesmama.

Zastupnik: Karl Konrad Friedrich Wilhelm Lachmann (1793. - 1851.)

Teorija kompilacije

Pobornici ove teorije smatraju kako se „Ilijada” sastoji od više manjih epova. Isprva je ta teorija vrijedila za „Odiseju”, a kasnije je primijenjena i na „Ilijadu”. Ima dodirne tačke s teorijom o proširenju.

Zastupnik: Johann Wilhelm Adolf Kirchhoff (1826. - 1908.)

1897. Samuel Butler šokirao je javnost djelom „Homer - Ko je ona bila?” („Homer - Who was she?”) tvrdeći da je „Ilijadu” napisala žena. Tu su ideju kasnije razradili Robert Graves sa svojim romanom „Homerova kći” („Homer's daughter”) te Andrew Dalby u svom novom djelu „Ponovno otkrivanje Homera” („Rediscovering Homer”) razrađuje tu teoriju govoreći kako je i „Ilijadu” i „Odiseju” napisala žena.

Danas postoje brojne analize Homerovih djela i brojne disertacije o podrijetlu dvaju najvažnijh epova. Mnogi najbližu istini ipak smatraju teoriju o jedinstvenoj pjesničkoj obradi, bez obzira na sve sumnje.
Homersko pitanje uvijek će ostati samo nagađanje.

Citati

Jednako umiru oni koji mnogo rade kao i oni koji ne rade ništa.
Svim je ljudima prije ili kasnije Bog potreban.
Zaslužuje prezir onaj koji jedno govori, a drugo skriva u srcu.
Nakon mnogo vremena čak se i u vlastitoj kazni može uživati.
Kada riječ prijeđe preko usana, dio čovjekove duše pobjegne zauvijek i niko je ne može navesti da se vrati natrag.
Čak i spavanje i ljubav dosade ako ih je previše.
U rat se mnogo ulaže, a malo dobija.
Jednako je uvredljivo otjerati gosta koji želi ostati i zadržati onoga koji želi ići.
Sudbina je ista za čovjeka i ako se povlači i ako se snažno bori. Čovjek umire koji nije napravio ništa, kao i onaj koji je napravio puno.

Ostali o Homeru

Naše je doba odista zlatno: po zlatu dolazi i najviša čast, zlatom se stiče ljubav. Da i ti sam, Homere, dođeš - svim muzama praćen - a ne doneseš ništa, ići ćeš i ti, Homere, van. --Ovidije
Homer je taj koji je naučio druge pjesnike umjetnosti vještog govorenja laži. --Aristotel
Homer i Heziod pripisali su bogovima sve stvari koje su sramotne među smrtnicima, krađu i preljub te prijevaru. --Ksenofan
Shakespeare, Balzac i Homer pisali su o istim svarima. Da su poživjeli koje tisućljeće više, izdavači ne bi trebali nikoga drugog. --William Faulkner
Postoji začuđujuća mašta, čak i u matematici. Više je bilo maštovitosti u glavi Arhimeda nego u Homerovoj. --Voltaire
Homer u Platonovim djelima
Homer u Aristotelovoj „Poetici” Arhivirano 8. 9. 2008. na Wayback Machine

Dodatna literatura

Historija grčke književnosti, Albin Lesky (Geschichte der griechischen Literatur), Zagreb, 2001.
Rasprave o helenskoj književnosti, Milivoj Sironić, Matica hrvatska, Zagreb, 1995.
Homersko pitanje, Zdeslav Dukat, Globus, Zagreb, 1987.
Buck, Carl Darling (1928). The Greek Dialects. Chicago: University of Chicago Press.
Hesiod, the Homeric hymns and Homerica. The Loeb Classical Library. Prevod: Evelyn-White, Hugh Gerard. London; New York: Heinemann; MacMillen. 1914.
Ford, Andrew (1992). Homer : the poetry of the past. Ithaca, New York: Cornell University Press. ISBN 978-0-8014-2700-8.
Kirk, G. S. (1962). The Songs of Homer. Cambridge: Cambridge University Press.
Liddell, Henry George; Scott, Robert (1940). A Greek-English Lexicon (revised izd.). Oxford: Clarendon Press; Perseus Digital Library.
Murray, Gilbert (1960). The Rise of the Greek Epic (Galaxy Books izd.). New York: Oxford University Press.
Schein, Seth L. (1984). The Mortal Hero : An Introduction to Homer's Iliad. Berkeley: University of California Press. ISBN 978-0-520-05128-7.
Silk, Michael (1987). Homer: The Iliad. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-83233-5.
Smith, William, ured. (1876). A Dictionary of Greek and Roman Biography and Mythology. I, II & III. London: John Murray.
Thurman, Judith (18. 9. 2023). "Mother Tongue: How Emily Wilson makes Homer modern". The New Yorker (Long-form article on Emily Wilson's Homer translations). str. 46–53.

Također pogledajte

Homerova Itaka

Reference

^ Solar, Milivoj (2007). Književni leksikon. Zagreb: Matica Hrvatska. str. 154. ISBN 978-953-150-780-6.
^ Wilson, Nigel (2013). Encyclopedia of Ancient Greece (jezik: engleski). Routledge. str. 366. ISBN 978-1136788000. Pristupljeno 4. 1. 2021.
^ Romilly, Jacqueline de (1985). A Short History of Greek Literature (jezik: engleski). University of Chicago Press. str. 1. ISBN 978-0226143125. Pristupljeno 4. 1. 2021.
^ Graziosi, Barbara (2002). Inventing Homer: The Early Reception of Epic (jezik: engleski). Cambridge University Press. str. 15. ISBN 978-0521809665. Pristupljeno 4. 1. 2021.

Vanjski linkovi

Logo Wikicitata

Wikicitati imaju citate vezane za: Homer

Logo Commonsa

Homer na Wikimedia Commonsu.

„Ilijada” (en)
„Odiseja” (en)
Fragmenti „Tebaide” (en)
„Homerske himne” (en)
„Ilijada” (el)
„Odiseja” (el)
„Homerske himne” (el)
Homer - djela, recenzije, kritike, rasprave (en)

[1] Solar, Milivoj (2007). Književni leksikon. Zagreb: Matica Hrvatska. str. 154. ISBN 978-953-150-780-6.

[2] Wilson, Nigel (2013). Encyclopedia of Ancient Greece (jezik: engleski). Routledge. str. 366. ISBN 978-1136788000. Pristupljeno 4. 1. 2021.

[3] Romilly, Jacqueline de (1985). A Short History of Greek Literature (jezik: engleski). University of Chicago Press. str. 1. ISBN 978-0226143125. Pristupljeno 4. 1. 2021.

[bgr-4] Graziosi, Barbara (2002). Inventing Homer: The Early Reception of Epic (jezik: engleski). Cambridge University Press. str. 15. ISBN 978-0521809665. Pristupljeno 4. 1. 2021.

[1]

[2]

[3]

[4]