Bukureštanski mir (1812)
 Jugoistočna Evropa nakon sporazuma, Besarabija prikazana svijetlo zelenom bojom | |
| Vrsta | Mirovni sporazum |
|---|---|
| Potpisan | 28. maj 1812. |
| Lokacija | Bukurešt, Kneževina Vlaška |
| Potpisnici | |
Bukureštanski mir između Osmanskog Carstva i Ruske Imperije, potpisan je 28. maja 1812. u Bukureštu, a ratifikovan 5. jula 1812, na kraju rusko-turskog rata 1806-1812.[1] Osmanlije su loše prošli u ratu. Uzvišena Porta je prije svega željela da se drži podalje od predstojećeg sukoba između Napoleonove Francuske i Rusije. Rusi nisu htjeli rat na dva fronta, pa su sklopili mir kako bi bili slobodni za predstojeći rat sa Francuskom. Osmanlije su se izvukle iz potencijalno katastrofalnog rata uz blagi gubitak teritorije. Ovaj sporazum je postao osnova za buduće rusko-osmanlijske odnose.[2]
Pozadina
[uredi | uredi izvor]Rusko-turski rat 1806
[uredi | uredi izvor]Rat se vodio između Osmanskog Carstva i Ruske Imperije od 1806. Počeo je u isto vrijeme kada su Napoleonovi ratovi harali Evropom. Francusko Carstvo ohrabrilo je sultana Selima III da ukloni više gospodara sa njihove zemlje u Vlaškoj i Moldaviji. Sultan ih je uklonio zbog njihovih proruskih naklonosti u osmanlijskim vazalnim državama. U isto vrijeme Francuzi su također pojačali svoje prisustvo na Balkanskom poluostrvu podižući tenzije sa Rusijom. Kako bi zaštitila svoje granice od potencijalne francuske invazije, Rusija je prebacila hiljade vojnika u Moldaviju i Vlašku, što je potom natjeralo sultana da objavi rat Rusiji.
U početku je velika osmanlijska ofanziva poslata na Bukurešt, Vlašku, koju su okupirali Rusi, ali nije uspjela. U Armeniji je nekoliko hiljada ruskih vojnika pobijedilo 20.000 pripadnika turskih snaga, a onda je Rusija ostvarila veliku pomorsku pobjedu porazivši osmanlijsku flotu. Ova pomorska pobjeda, zajedno sa ostalim ranim pobjedama, dovela je do svrgavanja Selima III. Rusi su tada zauvijek uništili osmanlijsku flotu kako bi uspostavili pomorsku nadmoć. Godine 1811. veliki vezir Ahmed-paša okupio je 60.000 turskih vojnika u Bugarskoj pod osmanlijskom kontrolom. Posle nekoliko mjeseci napali su ruse, ali su bili zadržani dovoljno dugo da se rusi povuku preko Dunava. Turci su ih pratili, ali su odvedeni u zasjedu i odmah opkoljeni. Ubrzo nakon ovih bitaka Rusija je odlučila da je vrijeme za sklapanje mira.
Pregovori
[uredi | uredi izvor]Pregovori su vođeni u Bukureštu i počeli 11. januara 1812. osmanlijski pregovarači su bili Mehmed Said Galib efendija, Reisul Kitab, Muftuzade Ibrahim Selim Efendi i Abdulhamid Efendi. Ruski opunomoćenici bili su Andre Italinsky, general-pukovnik Jean Sabaniev, Joseph Fontone i Antoine Fonton. U početku je Rusija odbila da izmjeni mirovne uslove kako bi osmanlijama pružila bilo kakvu korist. Željeli su da dobiju više zemlje na Balkanu i Kavkazu nego na što su Osmanlije htjele pristati i htjeli su kontrolu nad mnogim turskim lukama i tvrđavama duž Crnog mora i rijeke Dunav. U ovom momentu je britanski opunomoćenik Stratford Canning nastupio i preporučio Rusiji da bude umjerenija u svojim zahtjevima za evropskim i azijskim teritorijama, jer ako se Osmanlije odgurnu predaleko, mogu se obratiti Francuskoj za savezništvo. Francuzi su, međutim, pokušavali da spriječe postizanje nagodbe. Početkom maja rusi su modifikovali svoj zahtev po savjetu Canninga, kako bi postigli napredak u sporazumu. Na kraju su obje strane potpisale sporazum 28. maja 1812. i ratificirale ga 5. jula 1812.
Uslovi
[uredi | uredi izvor]Prema njegovim uslovima, Budžak i istočnu polovinu Kneževine Moldavije, između rijeka Pruta i Dnjestra, s površinom od 45.630 km2 (Besarabija), Osmansko Carstvo (čiji vazal je bila Moldavija) je ustupljeno Rusiji. Također, Rusija je dobila trgovačka prava na Dunavu.
U Zakavkazju, Osmanlije su se odrekle svojih pretenzija na veći dio zapadne Gruzije prihvatanjem ruske aneksije Kraljevine Imeretije, 1810.[3][4] Zauzvrat su zadržali kontrolu nad Akhalkalakijem, Potijem i Anapom koje su prethodno zauzele rusko-gruzijske trupe tokom rata[5]
Nadalje, potpisano je primirje (član 8. Ugovora) sa pobunjenim Srbima i data je autonomija Srbiji.
Bukureštanski mir, koji je potpisao ruski komandant Mihail Kutuzov, ratifikovao je ruski car Aleksandar I 13 dana prije Napoleonove invazije na Rusiju.
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ Robarts, Andrew (2008). "Bucharest, Treaty of". u Ágoston, Gábor; Masters, Bruce (ured.). Encyclopedia of the Ottoman Empire. Facts On File. str. 94. ISBN 978-0-8160-6259-1.
- ^ F. Ismail. "The making of the treaty of Bucharest, 1811-1812," Middle Eastern Studies (1979) 15#2 str. 163-192.
- ^ William Edward David Allen, Paul Muratoff. Caucasian Battlefields: A History of the Wars on the Turco-Caucasian Border, 1828-1921, Cambridge University Press 2010, str.19, ISBN 978-1-108-01335-2
- ^ Frederik Coene. The Caucasus - An Introduction, Routledge 2010, str.125, ISBN 9780415666831
- ^ John F. Baddeley. Russian Conquest of the Caucasus, Longman, Green and Co. 1908, Chapter V
