Verbalna komunikacija
Verbalna komunikacija je ona koju pojedinac ostvaruje govorom (i pismom kao zapisom govora).[1] Verbalna komunikacija ima dva osnovna vida: monolog i dijalog.[2]
Neke stvari o verbalnoj komunikaciji bi trebalo imati na umu:
- Govorite jasno, tako da vas slušaoci mogu čuti i razumjeti šta god da kažete
- Korisite jezik koji je adekvatan temi i familijaran (poznat) vašim slušaocima- nemojte koristiti tehničke termine ako ih oni neće razumeti
- Koristite adekvatan ton da biste pospješili/pojačali vašu poruku
- Koristite reči koje su adekvatne za datu situaciju - npr. izbegavajte kolokvijalne izraze ili iznenađenje - vrijanje kada se obraćate potrošačima ili nadređenima
- Budite ljubazni i prihvatite formalnost koju iziskuje situacija - način na koji iznosite mišljenje kolegama možda neće biti adekvatan kada se obraćate menadžeru ili potrošaču
- Pažljivo posmatrajte neverbalne znake koji mogu da ukažu šta druga osoba ustvari misli - to nekada može biti suprotno od onoga što kaže
- Postavljajte pitanja kojima ćete provjeriti da li su ljudi kojima se obraćate razumjeli ono što ste im govorili
- Pažljivo slušajte šta osoba priča i njen svaki komentar, i dozvolite mu/joj da govori i odgovori na njihov komentar ili pitanje[2]
Govor
[uredi | uredi izvor]Usmeni govor
[uredi | uredi izvor]Usmeni govor čini razgovor, koji je i osnovni oblik verbalne komunikacije, s tim što treba naglasiti činjenicu svaki razgovor ne predstavlja i dijalog, jer dijalog, u pravom smislu te riječi, postoji jedino ako dvije osobe koje razgovaraju imaju potpuno različita stanovišta.[2]
Kada se poruka prenosi putem usmenog govora, često do primaoca stigne izmenjena, a najčešće izmjene ogledaju se u „skraćivanju poruke, njenom „izoštravanju”, odnosno pamćenju samo njenih određenih delova i asimilaciji, to jest kombinovanju upamćenih dijelova u novu poruku”,i javljaju se zbog različitih pristrasnosti kao što su „dobro ili loše prosuđivanje, referentni okvir, odnosno vlastito gledište, selektivno slušanje ili potreba da čujemo ono što želimo čuti” i slično. Stoga se smatra da duge i važne poruke treba slati u pisanom obliku.[2]
Primjeri usmene verbalne komunikacije
[uredi | uredi izvor]- Telefonski poziv
- Razgovor od osobe do osobe
- Glasovna bilješka
- Vika
- Zvižduk
Pisani govor
[uredi | uredi izvor]Za razliku od usmenog, pisani govor čini tekst (pismo, esej, roman, priča) koji je trajniji, i koji se, činjenicom da je „tvrđi”, ne može razviti u dijalog. Dijalog postoji jedino putem refleksije, odnosno mišljenjem o tekstu, koje se vodi u sebi.[2]
Primjeri pisane verbalne komunikacije
[uredi | uredi izvor]- Digitalna ili papirnata knjiga
- Instant poruka
- Pismo
- Dokument
- Ideogrami