Prijeđi na sadržaj

Minski kineski jezici

Ova je stranica stvorena ili dopunjena u okviru WikiProjekta 10000. Kliknite ovdje za više informacija.
Izvor: Wikipedija

Minski
Mǐnyǔ – Bân-gú – Mìng-ngṳ̄
Države NR Kina
Republika Kina
Singapur
Makao
Malezija
SAD
i druge
Regije Fujian, Guangdong, Hainan, Zhejiang
Etnicitet Min, Fuzhou, Putian, Minnan, Teochew, Hainan narodi i dr.
Govornici 70 milijuna
Razredba sinotibetski
 kineski
  minski
Pismo Kinesko
Jezični kôd
ISO 639-3 cdo, czo, mnp, nan
Povezani članci: jezik | jezična porodica | popis jezika (po kodnim nazivima)

Minski jezici (kineski: 闽语, tradicionalno pismo: 閩語, pinyin: Mǐnyǔ) skupina su kineskih jezika, službeno zvanih dijalekata, s oko 70 milijuna materinskih govornika. Naziv su dobili prema rijeci Min u pokrajini Fujian u Narodnoj Republici Kini. Govornici pojedinih minskih jezika ne mogu se međusobno sporazumijevati, niti se mogu sporazumijevati s govornicima drugih kineskih jezika, kojima među ostalim pripadaju mandarinski, kantonski, wu i haka kineski.

Izvan NR Kine, najgovoreniji minski jezik je hokien koji pripada južnim minskim jezicima te ga se govori u Tajvanu, odn. Republici Kini.

Većina minskih jezika zadržala je obilježja iz starog kineskog jezika, a vjeruje se da su se barem neki od njih, ako ne i svi, razvili neovisno od staroga kineskoga, unatoč snažnom utjecaju srednjovjekovnog kineskog.[1] Istraživači smatraju i da su minski jezici preuzeli veliku količinu obilježja od supstrata područja na kojem su se govornici kineskoga naselili, tj. jezika koji su na tom području prethodili kineskima.[2]

Povijesni razvoj

[uredi | uredi kôd]

Pretpostavlja se da su se prvi minski jezici od ostatka kineskih odvojili već u doba dinastije Han (202. pr. Kr. – 220.).[3][4] Prema lingvistu Jerryju Normanu, suvremeni minski jezici imaju četiri sloja leksika:[5]

  1. nekineski supstrat minyueskih jezika za koje Norman i lingvistkinja Mei Tsu-lin smatraju da su pripadali austroazijskim jezicima[6]
  2. rani kineski sloj koji su u Fujian donijeli doseljenici iz Zhejianga tijekom dinastije Han
  3. sloj ranog srednjovjekovnog kineskog jezika iz doba Južnih i Sjevernih dinastija, koji se većinski poklapa s fonologijom Qieyuna, rječnika rima iz 601. godine
  4. sloj književnog jezika temeljenog na jeziku Xi'ana, glavnog grada za vrijeme dinastije T'ang, koji je u to doba predstavljao standardni jezik.

Stručnjaci za austroazijske jezike, međutim, odbijaju tezu austroazijskog supstrata, osobito zbog Normanove i Tsu-linine teze da se kolijevka austroazijskih jezika nalazi uzduž rijeke Jangce.[7][8] Suvremene analize arheoloških nalaza podržavaju tezu austronezijskog supstrata.[9]

Podjela

[uredi | uredi kôd]

Minski jezici isprva su prema fujianskom govoru bili podijeljeni na kontinentalne i obalne minske jezike, no danas nema konsenzusa oko točne podjele ili distinkcije jezika i dijalekata.[10] Glottolog ih analizira ovako:[11]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. Handel, Zev. 2015. The Classification of Chinese. Wang, William S-Y.; Sun, Chaofen (ur.). The Oxford Handbook of Chinese Linguistics. Oxford University Press. New York. str. 34–44. ISBN 978-0-19-985633-6
  2. Branner, David Prager. 20. travnja 2011. Problems in Comparative Chinese Dialectology: The Classification of Miin and Hakka (engleski). De Gruyter Mouton. Berlin; New York. str. 165–166. doi:10.1515/9783110802849. ISBN 978-3-11-080284-9
  3. Ting, Pang-Hsin. 1983. Derivation time of colloquial Min from Archaic Chinese. Bulletin of the Institute of History and Philology. 54 (4): 1–14
  4. Baxter, William H.; Sagart, Laurent. 2014. Old Chinese: A New Reconstruction. Oxford University Press. str. 33, 79
  5. Norman, Jerry. 1991. The Mǐn Dialects in Historical Perspective. Journal of Chinese Linguistics Monograph Series (3): 323–358. ISSN 2409-2878
  6. Norman, Jerry; Mei, Tsu-Lin. Siječanj 1976. The Austroasiatics in Ancient South China: Some Lexical Evidence. Monumenta Serica (engleski). 32 (1): 274–301. doi:10.1080/02549948.1976.11731121. ISSN 0254-9948
  7. Sagart, Larent. 2008. The expansion of Setaria farmers in East Asia: a linguistic and archeological model. Sanchez-Mazas, Alicia; Blench, Roger; i dr. (ur.). Past human migrations in East Asia: matching archaeology, linguistics and genetics. Routledge. str. 141–143. ISBN 978-0-415-39923-4. In conclusion, there is no convincing evidence, linguistic or other, of an early Austroasiatic presence on the south‑east China coast.
  8. Chamberlain, James R. 2016. Kra-Dai and the Proto-History of South China and Vietnam. Journal of the Siam Society. 104: str. 30.
  9. Chen, Jonas Chung-yu. 24. siječnja 2008. [ARCHAEOLOGY IN CHINA AND TAIWAN] Sea nomads in prehistory on the southeast coast of China. Bulletin of the Indo-Pacific Prehistory Association. 22. doi:10.7152/bippa.v22i0.11805
  10. Zhijun, Zheng. 2016. The Subgrouping of the Min Dialects. City University of Hong Kong. str. 10–23
  11. Glottolog 4.8 - Min. glottolog.org. Pristupljeno 2. prosinca 2023.

Literatura

[uredi | uredi kôd]
pFad - Phonifier reborn

Pfad - The Proxy pFad of © 2024 Garber Painting. All rights reserved.

Note: This service is not intended for secure transactions such as banking, social media, email, or purchasing. Use at your own risk. We assume no liability whatsoever for broken pages.


Alternative Proxies:

Alternative Proxy

pFad Proxy

pFad v3 Proxy

pFad v4 Proxy