Engleska književnost
| Književnost |
|---|
 |
| Osnovni oblici |
| Osnovni žanr |
| Mediji |
| Tehnike |
| Historija |
| Književnost po jezicima i porijeklu |
| Rasprave |
Engleska književnost, obično pojam za sva književna djela nastala na engleskom jeziku na Britanskom Otočju, uključujuči i Irsku, od 7. vijeka do suvremenog doba. Književnosti nastale na engleskom jeziku izvan Britanskog Otočja se zasebno proučavaju u sklopu američke, australske, kanadske i novozelandske književnosti.[1]
Iz najstarijeg doba anglosaske književnosti potječu narativna pjesma "Widsith" o legendarnim plemenima, dvorovima i kraljevstvima, elegijske pjesme "Lutalac" (The Wanderer) i "Pomorac" (The Seafarer) o udaljenosti od doma, samoći i pogibelji na moru i druge.
Epska pjesma Beowulf je najstariji i najveći spomenik čitavog germanskog pjesništva,[2] i najstariji junački ep nastao u zapadnoj Europi nakon razdoblja klasične antike. Ima više od 3000 stihova. Autor je nepoznat. Nastao je vjerojatno oko 8. vijeka, a sačuvan u rukopisu iz 10. vijeka. Beowulf je nećak kralja Hygelaca, junak iz plemena Gaeta s područja današnje južne Švedske. Dolazi u pomoć danskom kralju Hrothgaru čije kraljevstvo i podanike napada čudovište Grendel, a zatim i Grendelova majka. Beowulf ih oboje pobjeđuje. Vraća se kući i postaje kraljem. Nakon duge sretne vladavine zmaj napada i njegovu zemlju te mu se Beowulf suprotstavlja s grupom mladih ratnika. U borbi pogiba, iako uspijeva nadvladati zmaja. Cjeloviti Beowulf je na hrvatskom jeziku objavljen 2001. u izravnom prepjevu Mate Marasa sa staroengleskog.[3] Ova su djela nastala na bitno drukčijoj verziji engleskoga od današnje pa su kao književno štivo dostupna uglavnom užem krugu stručnjaka koji ih proučava.[2]
Dolaskom kršćanstva u poeziju na engleskom tlu ulaze biblijski motivi i legende ("Egzod", "Judit", "San o križu", "Krist"). Javlja se nova škola koju predvode pjesnici Caedmon i Cynewulf.[2] Kralj Alfred Veliki (kraj 9. vijeka) udara temelje engleskoj prozi svojom redakcijom "Anglosaske kronike". S latinskog je preveo i djela Orozija ("Historija protiv pogana"), Boetija ("O utjehi filozofije") i Bede ("Crkvena historija naroda Angla"). Njegovi nastavljači u 11. vijeku su Aelfric i Wulfstan.[2]
Ukupno je iz staroengleskog (anglosaskog) razdoblja sačuvano oko 400 rukopisa. Među njima su propovjedi i priče o životima svetaca, prijevodi Biblije i crkvenih spisa, anglosaske kronike i historijsko-narativni spisi, zakoni, oporuke i drugi pravni dokumenti, zapisi iz područja gramatike, medicine i geografije, te poezija.
Nakon bitke kod Hastingsa (1066) Normani osvajaju Englesku s juga. Donose francuski jezik i kulturu. Počinje široki proces stapanja Normana i Anglosasa u budući engleski narod.[4] U iduća dva vijeka dva se jezika teže usuglasiti i integrirati. Javlja se dvojezičnost i različiti procesi konsolidacije. Na francuskom se u Engleskoj piše i čita od 12. do kasnog 14. vijeka, a istovremeno od 1204. normanski osvajači usvajaju engleski identitet i jezik. U engleski ulazi sve više francuskih riječi. Takav se engleski profilira kao jezik na kojem se izdaju knjige i na kojem čitaju tadašnji učeni krugovi čitatelja. London se etablira kao glavni grad. U formiranju londonskog dijalekta jači su utjecaji sa sjevera (iz sveučilišnih gradova Oxforda i Camebridgea, te s područja Midlandsa) nego s juga.
Ranija djela su nabožnog tipa: "Ormulum", "Handlyng Synne", "Pravila za isposnice". Velški crkvenjak Geoffrey of Monmouth piše fiktivnu "Historiju kraljeva Britanije" na latinskom jeziku (vjerojatno oko 1136). U njoj zaokružuje keltske legende o kralju Arturu i vitezovima Okrugloga stola, temu koja je stalno prisutna u engleskoj književnosti. Te legende dalje obrađuju normanski pisac Wace na francuskom jeziku ("Geste des Bretons"), a na engleskome Layamon, koji u epu "Brut" osim o Arturu pjeva i o drevnim britanskim kraljevima Cymbelineu i Learu, čiji lik će kasnije preuzeti Shakespeare za svoju glasovitu tragediju Kralj Lear. S pojavom Layamona početkom 13. vijeka u engleskoj književnosti se postupno učvršćuje i koncept autora. “Brut” je prvi nacionalni spjev na engleskom jeziku. Layamon je preuzeo temu od Wadea i građu iz drugih izvora, te sastavio ep o postanku Britanije kroz dva stoljeća između odlaska Rimljana i pojave prvih britanskih kultura.[5]
U 13. vijeku nastaju prva crkvena prikazanja, ali i svjetovna lirika ("Pjesma kukavice" i "Sova i slavuj"), satire, moralne propovijedi i humoristične anegdote. Francuski utjecaji očituju se kroz ulazak ljubavnih tema u književnost, što naročito potječe iz provansalske tradicije trubadura koji su pjevali o udvaranju nedostižnoj, idealiziranoj dami. Počinju se slaviti “ženske” vrline strpljenja, čekanja, ljepote i vjernosti (što potječe od antičkog mitskog lika Penelope). Velik utjecaj u formiranju kanona i načina obrade ljubavne tematike i žene je izvršio francuski “Le Roman de la Rose”.
Autori srednjoengleskog razdoblja nisu nužno uvijek pisali na engleskom. Francuski i latinski jezik i dalje su prisutni kao jezici na kojima se piše, i to francuski posebno na dvoru, a latinski u crkvenim redovima. Jači zamah u književnosti događa se više od stotinu godina nakon nastanka Layamonovog Bruta. Sredinom 14. vijeka se javljaju prvi engleski autori u modernom smislu. William Langland (oko 1330–1400) u spjevu "Piers Orač" (Piers Plowman) ujedinjuje engleske tradicije s francuskim utjecajima. U spjevu prikazuje pokvarenost crkvenih i dvorskih krugova, i patnju siromaha. Iz ovog razdoblja potječe i jedna od najboljih obrada legendi o kralju Arthuru, spjev "Gawain i zeleni vitez" (Sir Gawain and the Green Knight, oko 1370) anonimnog autora kojem se pripisuje i autorstvo lirske alegorije "Biserka" (Pearl). Ta su djela još uvijek pisana u aliteracijskom stihu. Prvi koji se dosljedno služi rimom umjesto aliteracije je John Gower (oko 1330–1408). Svoje najpoznatije djelo "Ispovijed zaljubljenoga" (Confessio Amantis), opsežnu zbirku priča u osmercima, je napisao na engleskom, a ostala djela na latinskom i francuskom.[5]
Prvi pravi pjesnik i jedan od najvećih u engleskoj književnosti je Geoffrey Chaucer (oko 1342–1400). Pisao je gotovo isključivo na engleskom. Rođen je u imućnoj građanskoj obitelji. Nije bio profesionalni književnik – taj se koncept pojavljuje na engleskom tlu nekoliko vijekova kasnije. Radio je u javnoj službi (na dvoru) i poslom boravio u Kentu, Francuskoj, i dvaput u Italiji, gdje se upoznao s djelom Dantea, Petrarche i Boccaccia.[5] Prevodeći s francuskog, u englesko pjesništvo unosi francusku metriku. Od Talijana, prvenstveno Boccaccia, preuzima jedanaesterac. Njegov spjev "Troilo i Kresida", pisan po uzoru na Boccacciov "Filostrato", je prvi i znameniti engleski roman u stihovima.[2] Glavno Chaucerovo djelo su Canterburyjske priče (The Canterbury Tales), zbirka novela u stihovima. Vjerojatno ju je počeo pisati oko 1387. Radnja je smještena na londonsko područje Chaucerovog doba.[5] Trinaestero ljudi hodočasti iz Southwarka u Canterbury te svatko od njih u odlasku i povratku pripovijeda po dvije priče. Do kraja života Chaucer je napisao manje od četvrtine planiranih priča u kojima je majstorski prikazao niz tema i motiva iz svih slojeva ondašnjeg društva.
U 15. vijeku književnost u Engleskoj opada, ali se u Škotskoj pod utjecajem Chaucera javlja niz snažnih, originalnih pjesnika (W. Dunbar, škotski kralj Jakov I., R. Henryson i Gawin Douglas). U Engleskoj, oko 1470. godine Thomas Malory u prozi prepričava francuske i engleske legende o kralju Arturu. U to doba nastaje i većina pučkih balada.[2]
Period renesanse je obilježen otkićem novih kontinenata, velikim interesom za proučavanje antičkih klasika, i rađanjem nove nauke.
- ↑ John Mullan, Michael Cordner i dr., English literature, Encyclopædia Britannica, Encyclopædia Britannica Inc., 27. 12. 2017. (pristupljeno 2. 1. 2018.)
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 LZMK, Hrvatska enciklopedija, Englezi (pristupljeno 2. siječnja 2018.)
- ↑ Knjige: Beowulf, preveo Mate Maras, artesor.hr (pristupljeno 2. siječnja 2018.)
- ↑ LZMK, Hrvatska enciklopedija, Normani (pristupljeno 2. siječnja 2018.)
- ↑ 5,0 5,1 5,2 5,3 Ronald Carter, John McRae, The Routledge History of Liretaure in English (Britain and Ireland), Routledge: London; New York, 2001.
