Torlački

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Teritorija torlačkih dijalekata kao prelaznih govora između srpskog, bugarskog i makedonskog jezika

Prizrensko-timočki dijalekt, jedna od četiriju dijalektalnih grupa srpskohrvatskoga jezika, uz čakavski, kajkavski i štokavski. Govori se u južnoj i istočnoj Srbiji, severozapadnoj Severnoj Makedoniji (Kratovo-Kumanovo) i zapadnoj Bugarskoj (Belogradčik-Trn-Breznik). Neki lingivsti ga klasifikuju kao drugi dijalekat srpskog jezika, pored istočno-štokavskih podijalekata.

Torlački dijalekat nije standardizovan, a pojedini njegovi podijalekti dosta se međusobno razlikuju u nekim osobinama.

Klasifikacija

[uredi | uredi kod]

Mišljenja lingvističara oko torlačkog dijalekta su podeljena. Neki srpski lingvisti i pojedini hrvatski (kao što su Milan Rešetar, Pavle Ivić i Dalibor Brozović) smatraju da torlački treba da se klasifikuje Torlački dijalekat kao staroštokavski dijalekt, pri čemu ga nazivaju "prizrensko-timočki dijalekat",[1] zato jer neki podijalekti ovog dijalekta koriste rečcu šta sa tim značenjem (što je osobina koju imaju i bugarski i makedonski jezik). Menjinsko mišljenje je da torlački treba da se svrsta kao nezavisan dijalekat-narečje zbog toga što je to prelazni govor između istočnoštokavskih-srpskih dijalekata, severnomakedonskih dijalekata i zapadnobugarskih dijalekata.

Napomene o govoru

[uredi | uredi kod]

Standardni srpski jezik zasnovan na istočnim štokavskim dijalektima severne Srbije u oblasti Valjevo, ekavski izgovor uz uticaj prelaznih govora zapadnog Sandžaka Loznica, standardni makedonski jezik zasnovan je na centralnim i zapadnim dijalektima u okolini Prilepa, a standardni bugarski jezik na dijalektima centralne i istočne Bugarske u oblasti Veliko Trnovo, torlački dijalekt nije standardizovan na nivo jezika zato ni u jednoj od tri zemlje nema zvanični status. Šta se tiče vokabulara može biti da se u Rumuniji razvio najdiferentniji govor tog tipa gde su Hrvati Krašovani, razvili mešavinu torlačih, bugarskih, rumuniskih, štokavskih i kajkavskih govora. Taj karašovanski govor razvijao se pod uticajem komšijskih srpskih govora iz Timočke krajine (sadašnja Srbija) i pod uticajem banatskobugarskog. Osim toga na karašovanski govor nije uticao standardni jezik sve do devedesetih godina dvadesetog veka kada se Rumunija otvorila prema svetu a Karašovani su masovno odlazili u Hrvatsku i sa sobom donosili uticaj modernog hrvatskog standardnog jezika, zato se danas više nego ikada pre ovaj govor menja. U svim ostalim oblastima u opšte slovenskim i južnoslovenskim zemljama govor je pod velikim uticajem nacionalnog standardnog jezika, naročito u pogledu novih reči, oblika i pojava.

Rečnik

[uredi | uredi kod]

Osnovni torlački rečnik deli većinu reči sa slovenskim korenom sa srpskim, bugarskim i makedonskim, ali je tokom vremena pozajmio puno reči iz turskog, rumunskog i albanskog jezika. Takođe, sačuvao je mnoge reči koje su u standardnim jezicima arhaizmi ili reči sa drugačijim značenjem. Kao i druge crte, delovi rečnika se razlikuje po poddijalektima, npr. Krašovani ne moraju razumeti Gorance.

Gubljenje glasa /h/

[uredi | uredi kod]

Jedinstvena odlika makedonskog, torlačkog i velikog broja srpskih dijalekata kada se porede sa ostalim slovenskim jezicima je da, tehnički, oni nemaju fonemu /h/. Glas h je rezervisan uglavnom za pozajmljenice, i toponime u Makedoniji. U Standardnom makedonskom, koji je zasnovan na govoru Prilepa, reči hiljada i hitno su iljada i itno.

Samoglasno /l/

[uredi | uredi kod]

Torlački je na mnogo mesta sačuvao staro samoglasno /l/, koje, kao i samoglasno /r/ može bez samoglasnika činiti slog. Ova osobina se sačuvala samo još u češkom i slovačkom. U standardnom srpskom, hrvatskom i bosanskom, samoglasno /l/ je postalo /u/ i /o/. U Bugarskom, pre njega je obično samoglasnik koji se obeležava sa ъ. Nisu svi torlački poddijalekti sačuvali ovu osobinu u potpunosti, već se ona na nekim mestima i menja u [ə], [u], [ɔ] ili [a].[1] Arhivirano 2004-11-16 na Wayback Machine-u

Torlački Krašovani влк /vlk/ пек'л /pεkəl/ с'лза /səlza/ жлт /ʒlt/
Severni (Svrljig) вук /vuk/ пекал /pεkəl/ суза /suza/ жл'т /ʒlət/
Centralni (Lužica) вук /vuk/ пек'л /pεkəl/ сл'за /sləza/ жл'т /ʒlət/
Južni (Vranje) в'лк /vəlk/ пекал /pεkаl/ солза /sɔlza/ ж'лт /ʒəlt/
Zapadni (Prizren) вук /vuk/ пекл /pεkl/ слуза /sluza/ жлт /ʒt/
Istočni (Trn, Breznik) вук пекл слза жлт
Severoistočni (Belogradčiki) влк пекл слза жлт
Jugoistočni (Kumanovo) вук пекъл слуза жут
Standardni srpski вук /vuk/ пекао /pεkaɔ/ суза /suza/ жут /ʒut/
Standardni bugarski вълк /vəlk/ пекъл /pεkəl/ сълза /səlza/ жълт /ʒəlt/
Standardni makedonski волк /vɔlk/ пекол /pεkol/ солза /sɔlza/ жолт /ʒɔlt/

Književnost

[uredi | uredi kod]

Književnost na torlačkom je retka, jer ovaj dijalekt nikada nije bio zvanični jezik nijedne zemlje niti njenog dela, a pismenost ove oblasti uglavnom se vezuje za pravoslavno sveštenstvo, koje je uglavnom pisalo crkvenoslovenskim.

Srpski pisac Borisav Stanković je dosta koristio torlački u svojim pripovetkama, u kojima je opisivao živote ljudi u južnoj Srbiji dvadesetog veka. Pisac komedija Stevan Sremac, iako je rođen u Vojvodini, proveo je deo života u južnoj Srbiji, i njegove pripovetke Zona Zamfirova i Ivkova slava govore o mentalitetu i dijalektu ovih ljudi.

Literatura

[uredi | uredi kod]
  • Дијалекти источне и јужне Србије, Александар Белић, Српски дијалектолошки зборник, 1, 1905.
  • Sprachatlas Ostserbiens und Westbulgariens, Andrej N. Sobolev. Vol. I-III. Biblion Verlag, Marburg, 1998.
  • Encyclopedia of the Languages of Europe, Glanville Price, Blackwell Publishing, p. 423.
  • Language and Conflict: A Neglected Relationship, Dan Smith, Paul A Chilton - Language Arts & Disciplines, 1998, Page 59
  • South Slavic and Balkan Linguistics, A. Barentsen, Rodopi, 1982
  • Hrvatska dijalektologija 1, Josip Lisac, Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb, 2003.
  • The Slavonic Languages, Bernard Comrie, Greville G Corbett - Foreign Language Study, 2002, pp 382–384.
  • Български диалектен атлас, Том 3. Югозападна България : Ч.1. Карти и Ч. 2. Статии, коментари, показалци / Под общата редакция на Стойко Стойков ; Отговорен редактор Кирил Мирчев. София, Издателство на БАН, 1974.
  • Български диалектен атлас, Том 4. Северозападна България :Ч. 1. Карти и Ч. 2. Статии, коментари, показалци / Под общата редакция на Стойко Стойков ; Отговорен редедактор Иван Кочев. София, Издателство на БАН, 1980 (част 1); 1981 (част 2).

Povezano

[uredi | uredi kod]

Vanjske veze

[uredi | uredi kod]
  1. http://www.srpskidespot.org.yu/Mape/dijalektiStokavskogNarecja.htm Arhivirano 2006-12-02 na Wayback Machine-u