Ranko Marinković
| Ranko Marinković | |
|---|---|
 | |
| Biografske informacije | |
| Rođenje | 22. veljače 1913. Komiža, Hrvatska(tada  Austro-Ugarska) |
| Smrt | 28. siječnja 2001. Zagreb, Hrvatska |
| Počivalište | Groblje kod crkve sv. Mikule Komiža, Hrvatska |
| Supružnik | Branka Rakić (razvod) |
| Rodbina | Vice Marinković (otac) Kata Marinković (teta) Soča Marinković (sestra) |
| Obrazovanje | |
| Školovanje | Pučka škola na Visu Gimnazija u Splitu i Zagrebu |
| Alma mater | Filozofski fakultet u Zagrebu |
| Zanimanje | pisac, političar, profesor |
| Opus | |
| 1939. - 1993. | |
| Književni pravac | avangarda, druga moderna |
| Književne vrste | roman, drama, kratka priča, esej, novela |
| Jezik | hrvatski jezik |
| Znamenita djela | |
| Nagrade | |
| |
| Inspiracija | |
Ranko Marinković (Komiža, 22. veljače 1913. - Zagreb, 28. siječnja 2001.) je bio hrvatski književnik i dramski pisac.
Ranko Marinković rodio se 22. veljače 1913. na Visu gdje je završio pučku školu, a potom nastavlja gimnaziju u Splitu i Zagrebu. U Zagrebu je završio Filozofski fakultet. Surađivao je u Pečatu (1939–1940). Tokom 2. svjetskog rata u Splitu je uhićen je od Talijana, te je interniran u logor Ferramonteu (Kalabrija). Nakon pada Italije 1943. odlazi u Bari, i prebacuje se u sinajski zbjeg El Shatt. Nakon rata radi u Nakladnom zavodu Hrvatske. Potom postaje direktor je Drame zagrebačkoga HNK, gdje službuje između 1946. i 1950. Godinu poslije 1951. postaje profesorom na zagrebačkoj Akademiji za kazališnu umjetnost, gdje radi do umirovljenja. Pred kraj života je postao sljedbenik Franje Tuđmana te bio vijećnik HDZ u Gradskoj skupštini Zagreba. Umire 2001. godine
- Albatros (1939.)
- Proze (1948.)
- Ni braća ni rođaci (1949.)
- Oko Božje (1949.)
- Pod balkonima (1953.)
- Ruke (1953.)
- Glorija (1955.)
- Poniženje Sokrata (1959.)
- Kiklop (1965.)
- Politeia (1977.)
- Zajednička kupka (1980.)
- Pustinja (1982.)
- Never more (1993.)
Eseji:
- Geste i grimase (1951.)
- Nevesele oči klauna (1986.)
